Na današnji dan 1991 zaustavljeni JNA tenkovi u Pologu!

Na današnji dan 1991 zaustavljeni JNA tenkovi u Pologu! Uz obrazloženje odlaska na vojnu vježbu, 07. svibnja 1991. godine iz Mostara su prema Širokom Brijegu krenuli tenkovi JNA. Ti događaji odvijali su se nedugo nakon sukoba na Plitvicama i stradanja hrvatskih redarstvenika u Borovu naselju pa je pučanstvo Širokog Brijega i Hercegovine, koje nije poznavalo detalje velikosrpskih vojnih planova, ali je osjetilo neprijateljske namjere JNA, odlučno stalo i onemogućilo dalje kretanje tenkovskoj koloni. Dalje kretanje kolone JNA prema Širokom Brijegu onemogućeno je zaprječavanjem ceste motornim vozilima i okupljanjem pučanstva na granici između općina Mostar i Široki Brijeg, u mjestu Polog. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog stižu zbunjeni predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s Alijom Izetbegovićem i Stjepanom Kljujićem, te pokušavaju nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, ta misija nije uspjela. Okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon obraćanja hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i propustilo kolonu 09. svibnja 1991. godine. Po mnogim analitičarima, zaustavljanje tenkova u Pologu je bio prijelomni trenutak za Hrvatsku i Hrvate uopće. Bila je to prekretnica koja se dogodila uoči otvorene oružane agresije na Hrvatsku. Prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem plaća cijena vlastitog opstanka na ovim prostorima. Zahvaljujući Pologu i samoorganiziranju koje je uslijedilo nakon toga Hrvati Hercegovine uspjeli su i vojnički ovladati Galcem, Mikuljačom, Bilama, Planinicom, Žovnicom i Kozicom, te tako onemogućiti dovođenje Mostara u potpuno okruženje i sudbinu sličnu onoj kroz koju je prošlo Sarajevo. http://www.jabuka.tv/23-godine-od-zaustavljanja-tenkova-jugoslavenske-narodne-armije-u-pologu/?utm_source=Facebook&utm_medium=Social&utm_term=objava&utm_content=nep&utm_campaign=fbprof

Jasenovac: Ne dajmo zlu više priliku!

Jasenovac: Ne dajmo zlu više priliku!

JASENOVAC, 4. svibnja 2014.(Hina) - Uz poruku - Ne dajmo zlu više priliku, preživjeli logoraši, državni vrh, brojna izaslanstva i građani danas su u Spomen području Jasenovac odali počast svim stradalima, njih više od 83 tisuće, u najvećem koncentracijskom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. "Na ovome mjestu dogodio se zločin, genocid, koji nikad neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti", poručio je predsjednik Republike Ivo Josipović podno spomenika "Cvijet" u sklopu obilježavanja 69. obljetnice proboja zatočenika iz jasenovačkog logora. Na ovom mjestu strašne tragedije moramo iskreno zažaliti što se takav zločin dogodio u ime ideje stvaranja hrvatske države, naglasio je predsjednik. "Oni koji su Hrvatsku željeli stvoriti zločinom i nacifašističkom idelogijom, nisu to mogli učiniti. Učinili su zlo drugima, ali i Hrvatskoj i hrvatskome narodu", kazao je Josipović podsjetiši da su u Jasenovcu bili zatvarani, mučeni i ubijani ljudi zbog toga što su bili "krive" nacionalnosti, vjere ili svjetonazora. Naglasio je da je ogromna većina hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu bila protiv ustaške politike i zločina te je sudjelovala u antifašističkom pokretu. Upozorio je i da u vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zameci fašizma i drugih totalitarnih ideologija uvijek ostaju latentno prisutni. "Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je fašizma. Zločini počinjeni u Jasenovcu i drugim logorima u Europi podsjećaju na razorne potencijale totalitarizma koji i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovno reći - nikad više!", poručio je. Zajedništvo i odlučnost, naglašava, jedina su istinska snaga protiv novih Aushwitza, Jasenovca, Ovčara, Srebrenica i drugih stratišta, a "mi smo danas čuvari sjećanja na patnju ljudi koji ovdje počivaju". "Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem", napominje Josipović navodeći da je Memorijalni centar Jasenovac jedina kulturna institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. "To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku!", poručio je predsjednik Republike. Jasenovac mora biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se njegove strahote ikad ponove, kazao je. "Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja naših i njihovih, u dostojanstvenoj tišini, ovdje podno bijelog cvijeta boli, iskreno pokloni svim žrtvama Jasenovca", poručio je Josipović. Premijer Zoran Milanović istaknuo je kako je jasenovačko spomen područje mjesto podsjećanja na zlo u čovjeku na koje se stalno treba vraćati "upravo zato što je toliko neugodno". "Zločini ovdje nisu bili u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i u moje ime ne dopuštam da ih je itko činio, nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti", naglasio je. Za zločine koji su počinjeni u NDH nema opravdanja i njih se nikada neće moći racionalno objasniti, no oni su kod stotina tisuća ljudi probudili "onaj nerv pravde i čovječnosti da se pobune protiv toga", rekao je premijer. "Kao predsjednik Vlade, kao Hrvat koji zna, osjeća i svjestan je što hrvatskom narodu znači njegova država, reći ću ovdje da cijena koju je jedan narod i nacija spremna platiti za državu ne smije biti u protivnosti sa svim načelima čovječnosti, a to je ta država bila. I zato se protiv nje pobunilo toliko Hrvata i onih koji su bili izravno proganjani samo zato jer su pripadali drugom plemenu, rasi, drugom rodu. To moramo cijelo vrijeme ponavljati, ponavljati svojoj djeci", poručio je. Osvrnuo se i na one koji, kaže, i danas šire simpatije prema zločinu i zločincima kazavši kako "rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo - i za to nema opravdanja". A Hrvatska danas, članica EU, moderna, tradicionalna ali i liberalna država, koja potiče i razvija prava manjina, ta Hrvatska je jamac da se nikakvo zlo slično jasenovačkom više ne smije i ne može dogoditi, poručio je premijer Milanović. Predsjednik Sabora Josip Leko ističe kako je Jasenovac mjesto opomene svakom čovjeku, mjesto na kojem se suočavamo sa silinom mržnje koja se iskazivala mučenjem, ubijanjem i stvaranjem logora. U Jasenovcu se, kaže, sastajemo kako bismo iskazali pijetet nevinim žrtvama, ali i solidarnost s onima koji i danas trpe zbog nasilja, diskriminacije i poniženja. "Svaki režim koji svoju moć gradi na gaženju i gušenju ljudskih sloboda i prava zaslužuje najoštriju osudu, a ustaški režim bio je upravo takav - neslobodarski, režim bezobzirnog nasilja, strahovlade i ubijanja", naglašava Leko. Upozorava i da je jasenovačko spomen područje trajna opomena da svatko može biti proglašen manje vrijednim, kao i jasenovačke žrtve, u slučaju da ponovno jednom pobijedi neka totalitarna ideologija koja počiva na nasilju, diskriminaciji i segregaciji. A strahote Jasenovca nas pozivaju da više nikad ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju vjerskih, nacionalnih i ideloških ili drugih razloga, već se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje i nejednakosti, poručio je. Hrvatska je imala snage i odlučnosti preispitati vlastite političke korijene i učinili smo to demokratski, s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički i zbog toga se i možemo pokloniti i poklanjamo se žrtvama fašizma, obnavljamo spomenike na njih i čuvamo vlastitu antifašistčku povijest, a istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se žrtvama tih zločina, ističe predsjednik Sabora. "Današnja demokratska, europska Hrvatska, izrasla je na vrijednostima antifašizma, na miru, slobodi, demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti i na njima želimo dalje graditi budućnost, a da bismo u tom uspjeli zločine pamtimo i oštro osuđujemo, a njihove žrtve poštujemo i nikada ne zaboravljamo. To je vrijednost demokratske Hrvatske", poručio je Leko. Nazočne je pozdravila predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac Nataša Matušić, o strahotama logora govorio je preživjeli logoraš Milanko Čekić, a nakon molitve predstavnika vjerskih zajednica brojna izaslanstva položila su vijence i zapalila svijeće u spomen na više od 83 tisuće žrtava. (Hina) xrkor yum

Molitva Svete Marte !

Molitva Svete Marte O sveta Marto, ti prekrasna, uzimam pribježište u tvojoj pomoći, uzdajući se u tebe da ćeš mi pomoći u nevolji i podržavati me u mojim iskušenjima. Kao zahvalnost, obećajem ti da ću posvuda širiti ovu molitvu. Tješi me u mojim brigama i teškoćama, ponizno molim. Uz veliku radost koja ti je ispunila srce kada si u svome domu u Bethaniji pružila utočište Spasitelju svijeta, molim, pomoli se za mene i moju obitelj, da sačuvamo svog Boga u svojim srcima i da zavrijedimo dobivanje lijeka protiv svog siromaštva, a prije svega kod one brige koja me trenutno pritišće: ………………(izreci svoju nevolju)………………………. Molim te, spasiteljice u svakoj nevolji, pobijedi teškoće kao što si pobijedila zmaja, sve dok ti nije ležao pred nogama. OČE NAŠ ZDRAVO MARIJO SLAVA OCU Tri puta SVETA MARIJO MOLI ZA NAS ! Ova je molitva jako snažna; moli se devet utoraka, dok gori posvećena svijeća , ali možete sami sebi izabratii dane kojima ćete moliti (s tim da imate na umu da utorak ne preskočite) . Ne morate moliti samo devet tjedana, molite beskonačno dugo, molite onoliko koliko mislite da vam je potrebno !! Nadam se da ćete i vi ovu molitvu podijeliti sa drugima kao što sam je ja podijelila s vama! Ugodan dan vam želim!

Jovan Sredojević Legenda Dubrovnika !

Zastavnik JNA, Srbin Jovan Sredojević, spasio je mnoge Hrvate. Treba li dobiti hrvatsko odličje? Mnogi kažu 'sramota je što već nije'! Mnogi Dubrovčani pamte Jovu koji je želio iz JNA otići u HV s kojom je, pak, dogovorio da će ostati i hrvatskoj strani odavati položaje srpske vojske i njihove planove. JNA ga je nakon godinu dana otkrila i likvidirala.Osim samih Dubrovčana, malo tko zna za Jovana Sredojevića, čiju životnu priču može nadmašiti malo koji filmski scenarij. Zamršena priča o njegovoj žrtvi za Dubrovnik koji je neizmjerno volio, poput klupka se počela odmotavati zahvaljujući inicijativi Udruge pravnika Vukovara 1991. koja je Povjerenstvu za odličja i priznanja pri Uredu predsjednika RH podnijela zahtjev da se Jovana posmrtno odlikuje. Posmrtno, da... Jer su ga pripadnici JNA ubili u zaseoku Banići pokraj Slanog 24. ožujka 1992. godine, nakon što su otkrili da je obavljao obavještajne zadatke za Hrvatsku vojsku. Jovan Sredojević jedan je od hrvatskih velikana za koje ne znamo, a zahvaljujući kojem uživamo u blagodatima slobodne Hrvatske.Dao život za Hrvatsku u okupatorskoj uniformi. Do javnosti je ipak došao glas njegovog sina Nenada koji godinama traži da njegov otac dobije braniteljski status. Međutim, u tome nije uspio jer prema hrvatskim zakonima, čovjeku koji je poginuo u uniformi neprijateljske vojske ne može biti dodijeljen status branitelja. Zašto je Nenad Sredojević tražio status branitelja za svog oca koji je poginuo kao zastavnik u neprijateljskoj uniformi JNA i zašto se pojavila inicijativa o odlikovanju pokojnog Jovana, za medije je objasnio njegov sin:- Ne što je bio moj otac, on je bio iznimno dobar čovjek. Nikada nije pravio razlike ljudi u tome koje su vjere i nacije, bilo mu je važno kakvi su ljudi. Imao je prijatelja i muslimana, i Srba, i Hrvata. Tako je i nas odgojio. Znam da mu je bilo strašno teško što je bio u vojsci JNA. Nije podržavao to što su oni činili. Obožavao je Dubrovnik i obožavao je ovdje živjeti. Htio je izgraditi kuću za nas na Šipanu. Nije bilo te uniforme koja bi njega natjerala da naudi ljudima s kojima je godinama živio - prisjetio se Nenad svog oca koji je zbog ljubavi prema Dubrovniku i svojim sugrađanima odmah na početku rata htio je prebjeći na hrvatsku stranu, ali je u dogovoru s hrvatskim zapovjednicima ostao u neprijateljskom taboru.Jovan Sredojević ne samo da je davao važne informacije, nego je obavljao i druge bitne zadaće. Hrvatima, Slovencima i Albancima pomagao je da pobjegnu iz JNA u Trebinju gdje je službovao , s otočanima je izvlačio vojnike iz mljetske vojarne, mještanima je dijelio hranu iz vojnih skladišta i prenosio poruke, a na Šipanu je onesposobio radar da ga JNA ne bi koristila.Sredojevića se sa sjetom prisjeća i zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović:- Do Jove smo došli preko službe SIS-a. On je sav ozaren prihvatio suradnju s nama. Njegovi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći i slično – kazao je Marinović i opisao posljednje Jovanovo izviješće:Likvidacija Jovana Sredojevića- Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku: “Gotovo je, opasno je, prijeđi k nama.” Usmeno je odgovorio: “Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću.” To je bilo njegovo zadnje izvješće – pamti zapovijednik Dubrovnika koji je također oduševljen idejom odlikovanja Jovana Sredojevića.Nakon godinu i pol suradnje sa Hrvatskom vojskom, JNA ga je otkrila i likvidirala. Tome je svjedočila Kata Sibinjan na čijem je pragu Jovan ubijen:"Toga dana, nakon što je kampanjolom dovezao hranu za selo, navratio je kod nas. Došao je k nama na ručak, pekla sam ribu, jer smo večer prije bacili mrežu. Poslije ručka je rekao: 'Malo bih prilego na kauč, nisam spavao po noći.' Jovo je pokraj sebe imao telefon, pušku, a pištolj je stavio pod jastuk, sve je imao uza se. Počela je padati kišica i ja sam otišla gore na kat. Kad li, netko kuca na vrata. On je skočio na noge i otvorio. Sišla sam. Vidjela sam Jovu kako s puškom u ruci stoji na vratima. Pred vratima je bio vojnik koji je otvorio vrata. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao vidjeti, pucao je u njega iz puške, čuo se rafal. Još jedan je bio s njima. Bili su poslani. Sve je to bilo uvježbano, znali su kako će. Ubili su ga na našem kućnom pragu", kazuje Kata Sibinjan.Tijelo Jovana Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali.

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu!

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu: Evo koja imena i prezimena je trebalo istrijebiti Ivan Marić (23) [r.1968, ubijen 1991.] Na poimeničnom popisu od 16.018 ubijenih u Domovinskom ratu ne postoji osoba tog imena i prezimena, a da je rođen baš 1968. (postoje dva starija Ivana Marića). Međutim, Ivan je najčešće ubijano ime u Domovinskom ratu, a prezime Marić je najčešće prezime na popisu ubijenih u Domovinskom ratu. Što se tiče broja 23 u zagradi, ubijeno je najviše 23-godišnjaka. Eto, to je Ivan Marić (23) kao simbol svih 16.018 s popisa ubijenih u Domovinskom ratu. Ne kažem "poginuli" ili "stradali" jer to zvuči previše slučajno, višom silom i bez namjere. Kao da se govori o prometnoj nesreći ili stradanju od udara groma. Ovih 16.018 ubijenih su usmrćeni itekako s namjerom - da bi što manje Ivana bilo na prostoru od Vukovara do Dubrovnika i Savudrijske vale. Ubijeno je ukupno 798 Ivana - punih 10 autobusa Ivana. Samo da podsjetim, svi ti Ivani nisu ubijeni dok su osvajali Požarevac. Zamislite školu sa 22 razreda – toliko je ubijeno 23-godišnjaka (679). Na svakom metku i svakoj granati su bile oznake kalibra na ćirilici, pa je ovih 16.018 ljudi doslovno ubila ćirilica. I onda se ova odnarođena vlast čudi zašto se Hrvatima ne sviđa ćirilica! A kako se uopće zna da je vlast odnarođena? Zato što, osim mogućih izuzetaka, nitko iz vlasti nije poznavao nikoga s ovog popisa. Oni nemaju nikakve veze s ovim narodom: ili oni vladaju pogrešnim narodom (pa to žele ispraviti preodgojem), ili narod ima pogrešnu vlast. Zanimljivo je potražiti neka poznata prezimena. Na popisu ubijenih je 7 Milanovića. Najmlađi (r.1973) je 7 godina mlađi od premijera (a koji je, kako znamo bio premlad da brani domovinu). Isto toliko je ubijeno i Josipovića. Pusića nema nijednog na ovom popisu. Zato se ministrica balkanluka može veselo ljubiti sa svakim četnikom pod uvjetom da nije osobno ubio više od 10-15 hrvatskih baba za vrijeme rata. To je gornja granica koju dozvoljavaju predsjednik lijepe naše ubijene i ministrica balkanskih poslova. Nema niti jednog Linića među ubijenima, ali zato mu je 182 imenjaka Slavko ubijeno. Od ostalih ministara čak je 38 Matića na popisu, dok nema ni jednog Miljenića, Hajdaša, Mraka, Zlatara, Jakovine, Bauka ni Mrsića. Imena koja je trebalo iskorijeniti Nakon Ivana (798), Josip je drugo ime po brojnosti ubijenih (597). Ivica je ubijeno 517 ("samo" 6 i po autobusa). Četvrto ime je Željko (494). Slijedi Marko (376) i Stjepan (313). Da li je 1991-95. bilo opasnije zvati se Ante ili Anto ? Odgovor: Za cijeli jedan autobus je bilo više ubijenih s imenom Anto (290) nego Ante (202). Više od po 200 ubijenih imena je još: Ivo (268), Mato (235), Franjo (231), Zoran (225). Od ženskih imena 20 je Ana i 19 Marija. Prezimena koja su trebala nestati Najviše ubijenih je nosilo prezime Marić (86). Približno Marićima je ubijeno i Markovića (82). Zatim slijede loze Grgić i Kovačević (po 74), te Jurić (73). Šimića je ubijeno 66, Babića 63, Lucića 61 (koliko i Vidovića), Bošnjaka 57, Kneževića 56, Tomića , Blaževića i Božića po 51, a Jukića i Pavlovića po 50. Samo da podsjetim, nisu ubijeni dok su nastojali zauzeti Leskovac. Koliko su godina imali kad su ubijeni? Najviše je ubijano 23-godišnjaka (679), zatim 24-godišnjaka (665) i 25-godišnjaka (633). Mlađih od 30 godina je ubijeno 6741. Kako da si čovjek dočara ovu brojku? Treba zamisliti kolonu od 84 puna autobusa mladića da bi se pojmili direktni demografski gubici - ubijeni mladići koji većinom nisu stigli imati djecu. I onda se Zmaj Željko Jovanović čudi zašto su Hrvati netolerantni za Zdravopedofilski odgoj i "Igre s guzom" koje nemaju u planu podizanje potomstva. Odnarođenoj vlasti taj demografski gubitak ne predstavlja problem jer bi za toliko bilo danas više nezaposlenih na burzi. Onih koji su tada bili u 30-tim godinama je ubijeno 4570. To je 57 autobusa osoba u naponu životne snage (što je puno manje od 84 autobusa mladića). Onih u 40-tim godinama je ubijeno 1985, što nije "niti" puna 25 autobusa. Ljudi u 50-tim godinama je ubijeno 1033. Za preko tisuću se ne zna kada su ubijeni ni koliko su bili stari (1076). Generacijo moja Svi vi, kada ćete slaviti godišnjicu mature, sjetite se: da je ubijeno 23 razreda ljudi iz generacije 1968 (703). Približno toliko i generacije 1970 (697). Generacije 1971 i 1967 ravnopravno po 22 razreda, 1966. godište 21 razred. Po 20 razreda je ubijeno svake od četri generacije (1969,1965,1963,1964). Nema dokaza da je i jedan razred napadao Paraćin. Polovica svih je ubijena 1991. i 1992. Tih 8.000 su zapravo ubili (1) Ivica Račan s vrhom zločinačke organizacije SKH kada je predao oružje Teritorijalne obrane, te (2) Budimir Lončar, koji je po Hodge James Gow-u "molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo na uvoz oružja". Lončar je kasnije postao Mesićev (3) vanjskopolitički savjetnik. Koliko kandidata za veleizdaju u samo jednom pasusu! Iako je neki zlikovac rekao "Neka institucije rade svoj posao", popis ubijenih (branitelji+civili) se ne može naći na stranicama niti jednog ministarstva ili institucije. Institucije ne rade svoj posao, ali primaju plaću. Takav popis ne zanima niti povjesničare oko Tvrtka Jakovine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Ovih 16.018 imena je spojeno iz dva popisa: jedan je s kenotafa crkve Sv.Mati Slobode (http://svetamatislobode.hr/sites/default/files/_sms_/Virtualni_popis_palih_branitelja.pdf ), a drugi je popis vlč. Franje Jurčevića ("Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje") http://www.kastav-crkva.org/hr_zrtve_n.html . Posebno je dojmljiv popis vlč.Jurčevića. Iz njega se može iščitati kako su nas komšije zadužile: ...odveli ga 1994. i gubi mu se trag ...zarobljen 1993, mučen i ubijen 1994 ...preminuo od posljedica mučenja 1993 ...masakriran u siječnju 1992 ...nestala nakon okupacije 1991 ...r. 1908, spaljen u svojoj kući 1991 ...ubijen 1991, mrtav ležao u vrtu nepokopan ...obješen 1993. ...ubijena 1991. u svojoj kući ...viđen krajem 1991. u srpskom logoru St. Gradiška, mučen i ubijen ...odveden u Knin gdje je podlegao mučenju 1992 ...ubijen iz tenka 1991 ...r. 1903., ubijen u svom dvorištu 1991 ...ubijena 1991., masakrirana ...podlegao batinama 1993 ...grob nepoznat ...zadavljena i bačena u bunar 1991 Radi se o neslužbenom i djelomičnom popisu kojem nedostaje puno imena. Navodno je ubijenih civila 6.605, a branitelja 12.213. U ovom popisu je tek nekoliko djece od navodno ukupno 402. Naći ćete sve ubijene sinove Kate Šoljić. Naći ćete Blaga Zadru i Tomljanovića-Gavrana. Od 65 ubijenih stranih dragovoljaca naći ćete nekoliko, među njima našeg Francuza s Ovčare, Jean-Michel Nicoliera koji je dao najbolji opis što nam se dogodilo: "Klaonica, klaonica, klaonica...". - See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Hrvatski-branitelji/Metci-s-oznakom-cirilice-ubili-su-16.018-Hrvata-u-Domovinskom-ratu-Evo-koja-imena-i-prezimena-je-trebalo-istrijebiti#sthash.QiSnZMA1.dpuf

Zašto smo zaboravili heroje Nevesinja?

Prva, druga „Mitrovdanska ofanziva“, spartanska hrabrost, neispričana epska pobjeda, orden Nemanjića i stotine palih na braniku otadžbine; sve je to nevesinjska brigada koja je (uz nesebičnu pomoć ostatka Hercegovine) sačuvala krševite obronke RS i njene stanovnike od istrijebljenja, a da pri tom u njenim redovima čak ni (ne)pristrasni međunarodni tribunal nije pronašao potencijalnog ratnog zločinca.

Prošla su vremena prkosa i ponosa, nevesinjski borci kao i svi iz Republike Srpske nalaze se u nezavidnom položaju; demobilisani, nezaposleni sa trajnim posljedicama rata postali su tragičan suvenir krvave epopeje devedesetih; ostali su zaboravljeni od ideala za koji su se borili. Više stotina poginulih, hiljade onih koji su dijelove svoga tijela rasuli na krvavoj „međuplemenskoj“ liniji i desetine hiljada onih koji su prebrzo odrasli za svoj ideal nisu dobili socijalni mir ni prosperitet; nisu dobili ni spomenik koji bi nove naraštaje sjećao na njihovu borbu za opstanak na ognjištima. Skoro dvadeset godina nakon završetka rata Nevesinje i dalje nema centralno spomen obilježje koje bi služilo kao simbol istrajnosti i nepokolebljive borbe. Osim spomen sobe i „zadužbinarske crkve“ u kojoj su ispisana imena nastradalih u minulom Odbrambeno otadžbinskom ratu, vlastodršci u opštini Nevesinje već decenijama nisu u stanju da se pomjere od idejnog projekta spomenika, koji zaturen u fasciklama (sa stotinama drugih megalomanskih proekata „za pranje para“) skuplja prašinu i čeka bolje dane. Nekad i sad Poštovali ili ne poštovali istoriju, ona je nemilosrdna, nju pišu pobjednici i oni u njoj ostavljaju simbole svoje pobjede. Možemo svi da ih dijelimo na Partizane i Četnike, na prave i krive, falsifikatore i prave istorijske ličnosti, ali jedna činjenica je jasna. Koliko god naš fokus bio zamagljen za ili protiv, oni koji su izašli kao pobjednici u Drugom svijetskom ratu makar su se vizuelno odužili svojim borcima. Desetine spomenika, spomen groblje i još mnogo sadržaja posijano je po Nevesinju kao vječni dokaz njihove borbe. Oni su bili svijesni šta je istorija, znali su kako njen vid slabi sa vremenom i zato su joj u koru urezali tragove koje ne može da proguta sjećanje generacija. Znali su to i mnogi prije njih, znali su veliki faraoni koji su gradili piramide i njima vječno ispisivali svoje postojanje u pustinjskom pijesku; znali su to i pjesnici koji su skovali stihove koji krase spomenik u dvorištu nevesinjskog sabornog hrama „blago grobu što u tami sjaji, jer svijeću mu pale naraštaji“. Da, znali su, svi osim nevesinjske vlasti koja zaboravlja ispisati svoj fragment istorije, fragment koji polako postaje dio prohujalog vihora bez naraštaja koji će da upale svijeću u znak sjećanja. Zar se tako lako odričemo prava na pisanje vlastite istorije, velike pobjede; živi smo, tu smo, pobjedili smo. Zašto da zbog post-ratnog, opšte-lopovskog sindroma novopečenih vladara buduće generacije budu uskraćene za simbole koji dokazuju borbu njihovih predaka. Zar oni koji su položili sve (osim oružja) ne zaslužuju makar sjećanje, zar im se pored oduzetog dostojanstva mora oduzeti i čast koju su stekli. Zar mito, korupcija i svi drugi lopovski hirovi kojima se bavite dvadeset godina ne mogu da se stave po strani i pričekaju trenutak, sitni trenutak koji je dovoljan da se sakupe sredstva za famozni spomenik? Lokacija i idejni nacrt postoje. MITROVDAN U NEVESINjU 1992. U sjenci pokraj Blagoja zaustavio se časovnik stari. Počivaju u miru djeca moja. Nevesinje krvari. Nadire dušman sve jače – prijeti kama. Ponovo Srbin brani vrtače – zinula jama. Lipu sasiječe granata – lipe cvjetaju u junu. Dijete brani brata – nije stasalo za bunu. I starci se bore. Idu prečice da stignu prije. Kolibe gore. Sirene bolno zavijaju. Kiša lije. Gori sve. A grad raste. Junak do junaka – slobodi kliču. Jesen. Otišle laste. Grobovi niču. Nad kolijevkom majka bdije. Ruke steže. Djevojka u njedra bombu krije. Opasač veže. Dječaci lopate drže. Prevareni. Oni bi puške. U polju konjic rže. Poželio uzde i ruke muške. Devet brigada protiv jedne srpske krenulo ispod brezja. Krvave kame i ruke mrske ostadoše u kamenjaru Podveležja. Oluja minu. Propade ofanziva. Nevesinje prkosno stoji. Umjesto ljudi ja vidim diva. Takvi su sinovi moji. Odbranili grad i mnogi pali. Mitrovdan svi pamte. Umirali i znali: kad svijeće gore – srca plamte. Vladimir Nastić Kad sledeći put poželite da skupljate političke poene za vrijeme proslava i parastosa sjetite se ovih stihova i svega što su oni dali za vas. Sjetite se da im dugujete i život i vlast, uzvratite im, makar simbolično!

Prije točno 22. godine napadom na općinu Ravno započeo rat u BiH !

420 crnogorskih rezervista (Hercegovački korpus) pregazilo je Općinu Ravno i krenulo u blokadu Dubrovačkog Primorja u čemu ih je osujetilo samo 17 hrvatskih branitelja, pripadnika I dobrovoljačke pukovnije ''Kralj Tomislav", koji su zaustavili pohod, na mjestu Bijeli Brijeg između sela Trebinja i Čepikuće i izbacili ''iz stroja" cijeli korpus. U tijeku bitke u zaleđu na Trebinji prilikom eksplozije granate poginuo je mještaninJozo Stanković, prva žrtva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na lokaciji gdje se odigrala bitka podignut je spomen-križ u slavu hrabrosti hrvatskih branitelja sa znamenitim natpisom ''Bijeli križ opomenu šalje" tako da potencijalni prentendenti na ove prostore znaju da ''I goloruka raja gaji guju u njedrima''. Tako se ovog utorka na godišnjicu ovih događaja kod spomen križa postrojila pukovnija ''Kralj Tomislav". Služena je misa zadušnica u župnoj crkvi na Trebinji koju je predvodio don Pero Pavlović. Zatim su kod spomen ploče na mjestu pogibje pok. Joze vjence položili izaslanik Predsjednika FBiH Živka Budimira prof. Vinko Drinovac, i izaslanici Stranke Pravde i Povjerenja na čelu sa Milom Andrićem. Dan je završio uz ugodno druženje i prigodni domjenak u Konobi ''Ognjište". ''Ovim putem se zahvaljujemo Općini Dubrovačko Primorje, te Elektroprivredi HZHB koji su pokroviteljstvom ovog događaja pomogli da se on dostojanstveno obilježi'', kazali su u izjavi za naš portal sami organizatori ovog događaja. U selu koje je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika, mještani danas perspektivu vide u poljoprivredi i turizmu zbog blizine špilje Vjetrenice i bogatog kulturno-historijskog naslijeđa. Tomislav Batina i danas se sjeća tog oktobarskog jutra 1991. godine kada je nezavnično počeo rat u BiH. U neposredenoj blizini njegove kuće 15 kliometara od granice sa Hrvatskom, grupa mještana zaustavila je brigadu JNA, 82 kamiona sa oko 450 vojnika. Ravno je sa okolnim selima do temelja uništeno: „Stojimo na mjestu gdje u biti tehnički počeo rat u BiH, kuda su velikosrpske postrojbe tadašnje JNA krenule na blokadu Dubrovnika i južnog dijela Hrvatske. 17 momaka je stalo pred 450 ljudi koji su išli, oduprli su im se uz velike gubitke.“ U sukobu su ubijene 24 osobe. Zvanično prva civilna žrtva rata u BiH, 61-godišnji mještanin Jozo Stanković, osoba sa posebnim potrebama, stradao je od eksplozije granate. Malo ko se usudio vjerovati da će sukobi u Ravnom biti uvod u bh. tragediju: „Recimo da se događalo u Sarajevu, to se za nas isto događa tamo negdje. Za Sarajevo isto se Ravno događalo tamo negdje. Sve što nam nije blizu, to je negdje tamo za nas daleko, a kad se počne događati nama, onda se uhvatimo svi.“Dvadesetak godina nakon ratnih sukoba život se polako vraća u Ravno. Iako je imao priliku za dobar posao u Dubrovniku, Tomislav je odlučio ostati, izgraditi ponovo svoj život. Vlasnik je male konobe u neposrednoj blizini mjesta gdje je počeo rat. „Blizina jadranske magistrale, blizina Slanog, blizina mora. Polažem dosta nade i u buduće projekte, jadransko-jonsku cestu, koridor 5C. Mislim da iz sveg toga mi možemo izvući komadić sunca, što se kaže, za nas“, optimističan je Tomislav Batina. Ravno je i prvo oslobođeno mjesto u BiH. Smješteno na krajnjem jugoistoku BiH, proteže se duž neumskog i dubrovačakog zaleđa. Mještani perspektivu danas vide u poljoprivredi i turizmu, razvoju Popovog polja, ali i promociji špilje Vjetrenica, jedinstvenoj u svijetu zbog hidrografskog i podvodnog svijeta. „Vjerujem u budućnost općine Ravno. Vjerujte, ne bih ni ja bio na ovom mjestu, ni kolege mlađe oko mene da u to ne vjerujemo. Šansa je u prostoru općine Ravno. Prostora je 1991. godine doživio katastrofu, ali mi danas stvaramo pretpostavke i mislim da smo na pravom putu. Kroz izradu prostornog plana i izradu strategije razvoja općine pokušavamo da privučemo potencijalne investitore. Jasno je da će trebati dosta mladih, obrazovanih ljudi svih vrsta profila i tu vidimo šansu“, kaže načelnik općine Andrija Šimunović. Perspektive ima, samo je treba naći Jelena Bukvić sa svojih 26 godina vjerovatno je najmlađa predsjednica općinskog vijeća u BiH. Kaže da je depopulacija Ravnog počela davno prije rata, nakon što je ukinuta željeznička pruga koja je povezivala Trebinje i Dubrovnik. Tako je početkom sedamdesetih osnovnu školu pohađalo 900 učenika. Danas ih je svega 13-ero. Ipak u prespektivu ovog mjesta Jelena ne sumnja: „Ja se ne osjećam ni za šta uskraćenom, dapače, možda upravo što nas malo ima, puno toga sam naučila u ovih par godina koliko radim.“ Nakon rata u Ravnom je obovljena vecina crkava, uključujući i crkvu svetog Roka, očuvanu sakralnu građevinu iz srednjeg vijeka. Svojom ljepotom posebno se izdvaja manastir Zavala. Ovaj nacionalani spomenik BiH smatra se jednim od najvažnijih središta duhovog života pravoslavaca Hercegovine. Posljednje tri godine to je dom i za monaha Marka. „Vidi se velika promjena. Poslije rata morao je detaljno da se obnavlja. Prvo sama crkva, a onda i pomoćni objekti, sve malo, pomalo“, kaže monah Marko. Procjene kažu da na području općine Ravno danas živi oko 1.700 stanovnika, pretežno hrvatske nacionalnosti. Tek manji broj Srba, koji su činili više od polovine stanovništva, odlučio se nakon rata na povratak. „Ima tu komšija što su tu, što dolaze stalno, mada su neki u Trebinju. Trebinje je ovdje najbliža opština - 40 kilometara, i dolaze vikendom pošto su vezani poslom za Trebinje“, priča monah Marko. Nezvanične procjene kažu da na području općine Ravno danas živi svega 30 posto prijeratne populacije. Ono što ipak raduje jesu mladi ljudi koji su u Ravnom odlučni ostati, poput Tomislava s početka naše priče, koji poručuje: „Ja želim figurativno probiti taj dio puta da bi moje dijete imalo sutra perspektivu, ne da bih ga ja prislio da ostane ovdje nego da bi vidjelo da ima prespektivu, da mu je bolji život ovdje gdje su mu korijeni nego negdje drugo da stvara nove. Perspektive ima u svim krajevima svijeta - samo je treba naći.“

Pokolj u Grabovici(Mostar) 9. rujna 1993.!!

Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993. Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici Armije BiH (postrojbe "Crni labudovi") , kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za 19 civila se još traga. Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH "Neretva '93". Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara. Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin . Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije "Neretva '93", a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu. Par tjedana poslije se predao Haaškom sudu. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:"vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala"[nedostaje izvor]. Za zločine na prostorima srednje Bosne, već su prije bili optuženi i predani Haaškom sudu časnici Armije BiH, generali Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić te pukovnik Amir Kubura. Sefer Halilović je početkom 1998. u emisiji radija "Glasa Amerike izrekao tvrdnje koje su optužile bošnjački vojni i politički vrh u BiH, a ponovio ih je u svojoj knjizi "Lukava strategija".[1], među ostalim i Aliju Izetbegovića i generala Rasima Delića. [2] Kasnije, 2006., optužen je i Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, koji je bio zapovjednikom akcije u Grabovici. Sadržaj [sakrij] 1 Tijek događaja 2 Obilježavanje tragedije 3 Grabovica danas 4 Izvori 5 Vidi još 6 Vanjske poveznice Tijek događaja[uredi] Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen akumulacijsko jezero HE Salakovac. Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a "Firule" i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova. Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.[3] Obilježavanje tragedije[uredi] Na mjestu pokolja se nalazi spomenik žrtvama, a svake godine se uz misu obilježava obljetnica ove tragedije, kojoj nazoče predstavnici hrvatskih stranaka u BiH, Vojske Federacije BiH i udruga stradalnika. Grabovica danas[uredi] Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene. U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante. Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti su bačene u Neretvu. 9. rujna 2008. identificirane su još 3 žrtve. — lokacija Mostar.

20-ta obljetnica pokolja Hrvata u Doljanima !

[20 GODINA OD POKOLJA U DOLJANIMA] JABLANICA - Crni dan za Doljane. Organiziranim napadom veća grupa muslimanskih terorista iz više smjerova u isto vrijeme upala je u hrvatsko selo Doljani. Izvršili su neviđen masakr nad tamošnjim stanovništvom. Pao je i Pisvir, a MOS je uspio stići i na Pomen. Na putu Doljani - Gračac na Pomenu jedno vozilo HVO-a naišlo je na PT minu, poginuo je jedan bagerist. - Združene muslimanske snage sačinjene od pripadnika 44. Jablaničke brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnika republičkog MUP-a BiH iz policijske postaje u Jablanici, pripadnika tzv. "Zukine vojske" i pripadnika naoružane skupine Muslimana iz sela Jelačići, opkolile su područje sela Doljani (12 km zapadno od Jablanice) tjekom ranih jutarnjih sati 28.07.1993. godine. Oko 10:00 sati navedene združene muslimanske snage među kojima i Behrem Beća, Ismet Englenović zvani "Pegla", Amir Halilhodžić zvani "Prpa", Jusa Kevrić i drugi, otpočele su s oružanim napadom na osobe hrvatske nacionalnosti i njihovu imovinu te su načinile masakr nad zatečenim civilima i pripadnicima lokalne postrojbe HVO-a. Tada je ubijeno i izmasakrirano osam civila i 28 pripadnika HVO-a, a oko 185 Hrvata, mještana sela Doljani, od čega 37 djece, je uhićeno i odvedeno u grad Jablanicu gdje su zatočeni u logor zvani "Muzej" (navedeni prostor je do rata služio kao muzej posvećen događajima iz II. svjetskog rata). Tu je već otprije bilo zatočenih Hrvata i to: 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; sedam iz sela Mrakovo i osam iz sela Žuglići. U podrumskom prostoru "Muzeja" bilo je zatočeno 48 pripadnika HVO-a (njih 35 je bilo u zatočeništvu od 15.04.1993.) iz Jablanice. U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej". Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu. "Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine. Pokolj u Doljanima 28. srpnja 1993. je bio ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici Armije BiH i mudžahedini nad tamošnjim autohtonim stanovništvom Hrvatima. Tog dana su rečeni pripadnici Armije BiH (konkretno, spominje se 44. brdsku brigadu ABiH) ubili 39 Hrvata. Mjesto pokolja je bilo selo Doljani, koje se nalazi nekoliko kilometara zapadno od Jablanice, u općini Jablanica. Zločin je počinjen u sklopu sukoba HVO-a i Armije BiH 1993. u srednjoj Bosni. U tijeku tog sukoba bilo je još slučajeva etničkog čišćenja tog područja od Hrvata (pokolj u Maljinama 8. lipnja 1993., pokolj u Gračanici u srpnju 1993. ...) kojeg su sprovodili neki pripadnici Armije BiH. S druge strane enklave Muslimana u istočnoj Bosni (Žepa, Srebrenica...) su i dalje ostale u neizvjesnom položaju i bile na osuđene na milost i nemilost srpskih ekstremista. Tijela ubijenih Hrvata se nalazilo po raznim mjestima. Primjerice, na predjelu Stipića livada, su nađena nagomilana tijela sedmero Hrvata civila, čija tijela ubojice nisu niti zakopali. Za razliku od pokolja u kojima su neki pripadnici postrojaba BiH Hrvata počinile zločine nad Muslimanima, pokolj u Doljanima nikad nije dočekao takvo medijsko pokriće, niti je pobudio toliko zanimanje međunarodnih organizacija. Imena poginulih Iz općine Jablanica: Mato Biloš Ljubomir Božić Marinko Božić Željko Božić Stipo Bradarić Marko Cvitković Ruža Čolić Mato Dogan Miljenko Gagro Andrija Groznica Tomislav Jozipović Andrija Jozipović Igor Lebo Anđelko Marić Davor Marić Andrija Miličević Slavko Miličević Željko Miškić Zdravko Nižić Dražen Pavković Iva Pavlović Andrija Perković Zvonko Pinjušić Milan Pole Anica Ripić Martin Ripić Andrija Rogić Jure Soldo Ivan Soldo Pero Soldo Nedeljko Soldo Andrija Stipanović Pavka Stipanović Jela Stojanović Antonio Šimunović Anica Šitum Ivica Tomić Ivan Topić Slavko Vrljic Marinko Zelenika Ivan Zovko Anto Žarić Ivan Žarić Iz općine Široki Brijeg: Dragan Andrić Boro Barbarić-Boka Mario Hrkać-Ćikota Zdenko Kolobarić Antonio Lasić Marko Ljubić Marinko Marušić Milijan Zeljko Iz općine Mostar: Mate Markić (Polog) Marko Miljko (Jasenica) Iz općine Posušje: Dinko Galić Branko Tokić Iz općine Tomislavgrad: Martin Baćak Željko Bogdan Perica Kutleša Ivan Petrović Ivan Radoš Ljiljana Zrno VIŠE NA : http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=NhkA__QvqrA

Legenda Predrag Matanović

U prosincu 1990. godine dragovoljno se prijavljuje u postrojbe MUP-a RH. Osnivanjem Postrojbe za posebne namjene Policijske uprave Sisak u veljači 1991. godine postaje njen pripadnik. U Sisku je ustrojena od dijelova Postrojbe za posebne namjene PU Sisak 10. lipnja 1991. godine 2. pješačka bojna tadašnje 2. "A" brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske (2. gardijska brigada "Gromovi"). Predrag Matanović zbog već pokazane profesionalnosti, hrabrosti i moralnih odlika biva raspoređen na dužnost zapovjednika 1. pješačke satnije 2. pješačke bojne, a uskoro i na dužnost zamjenika zapovjednika bojne. Prva borbena iskustva stječe na Banovini, na području Gline, Dragotinaca, Kozibroda, Komareva, Blinjskog Kuta, Slane i Glinske Poljane. Tijekom Domovinskog rata osim Banovine sudjeluje u borbenim operacijama na dubrovačkom (operacija Tigar), zadarsko-novigradskom (obrana dostignutih pozicija u operaciji Maslenica i ličkom bojištu, te u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja«. Tijekom napada na neprijateljske borbene položaje na dubrovačkom bojištu u operaciji Tigar 1992. gidine biva teško ranjen, ali se nakon liječenja vraća u postrojbu i uskoro postaje zapovjednik 2. pješačke bojne. Tijekom svih bojnih akcija i na svim bojištima isticao se nevjerojatnom hrabrošću, a njegova svaka borbena akcija bila je iznimni borbeni pothvat ili junački čin. Bio je istinski i cijenjeni vođa, izuzetno hrabar čovjek koji je volio pobjeđivati i volio pravičnost. Bio je moralna vertikala i uzor svakom ratniku. Uvijek u prvim redovima 2. gardijske brigade. Završio je temeljnu, a prije Oluje i naprednu časničku školu na Hrvatskom vojnom učilištu »Petar Zrinski« u Zagrebu. Poginuo je vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« 4. kolovoza 1995. godine vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade "Gromovi" u mjestu Koloniji, na ulazu u Petrinju. Toga istoga dana pogibije u teškim borbama za svaki metar. Nakon prvog ranjavanja u ruku (snajperski hitac), drugo ranjavanje bilo smrtonosno (geler od topničke granate). Po oslobođenju Petrinje, jedna petrinjska vojarna nazvana je po njegovom imenu a u njoj je bila smještena i njegova 2. gardijska brigada. Počivao u miru !

1.gardijska brigada -Tigrovi

1. gardijska brigada "Tigrovi" 1. mehanizirana gardijska brigada "Tigrovi" bila je najelitnija i najbolje opremljena vojna jedinica Hrvatske vojske (HV). Istaknula se tijekom Domovinskog rata. Vojna baza i zapovjedništvo jedinice bilo je u Zagrebu. Prvotno je oformljena 5. studenog 1990. u vojnoj bazi Rakitje. Bila je formirana od dobrovoljaca i dijelova Hrvatske policije (koja je bila oslonac za novu Hrvatsku vojsku). U početku, nedostatak opreme je značio da je jedinica bila potpuno Pješačka brigada, ali je ovo ubrzo ispravljeno i jedinica je postala Motorizirana Pješačka Brigada do rujna 1991, kada su veće vojne operacije počele. Vojna služba : Vukovar Kada je rat počeo, Prva Brigada je bila upućena u Istočnu Slavoniju, koja je bila najteže napadnuta. Bitka za Vukovar, vitalna borba prve faze rata, je bilo gdje su elementi brigade prvi put doživjeli vatreno krštenje. Kako je grad bio pod teškim napadima od jakih tenkovskih i mehaniziranih snaga Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), ubrzo je bio opkoljen i pod opsadom. Dijelovi Prve Gardijske Brigade su ostali unutar grada. Grad će pasti, ali su neki od opkoljenih vojnika uspjeli izvesti proboj i pobjeći prije pada grada. U jesen 1991. godine sastavi brigade koji su dotada bili razbacani po mnogim bojištima konačno se sastavlja na novljanskom ratištu na kojemu preuzima inicijativu te tijekom studenog i prosinca 1991. počinje s potiskivanjem neprijateljskih snaga i oslobađanjem dotada okupiranih područja zapadne Slavonije. Kako je bitka za vojarne uglavnom završila tijkom kasnog rujna, i Hrvati su zarobili dosta teške opreme iz vojarni JNA, Prva Gardijska Brigada je bila opremljena sa tenkovima i oklopnim vozilimai prvi tenkovski bataljun bio je oformljen. Do kraja 1992, Brigada je bila preuređena u Prvu Mehaniziranu Gardijsku Brigadu. 1992-1994 Sredinom 1992, brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika, što je uspješno završeno i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Dijelovi brigade bili su uključeni u Operaciju Maslenica tijekom 1993. Tijekom 1994, Hrvatska je vojska bila uglavnom neaktivna i period je proveden u treningu i opremanju. Završne operacije Status i oprema brigade značili su da je ona uvijek korištena u najgorim borbama. Kada je Hrvatska vojska krenula iz defenzivne u ofenzivnu strategiju tijekom 1993, vojna doktrina je bila bazirana na varijacijiblitzkrieg strategije u kojoj slabije jedinice drže front, a Gardijske brigade - poput Tigrova - bi bili korišteni za probijanje obrane, zatim izolaciju i uništenje neprijateljskih formacija. Ova je taktika bila korištena sa velikim uspjehom tijekom 1995. U svibnju 1995, za vrijeme Operacije Bljesak, Prva Gardijska Brigada je vodila jedan od dva glavna napadna pravca koji su razdijelili i uništili Srpske snage u Zapadnoj Slavoniji. Brigada je sudjelovala u Operaciji "Ljeto '95" u Bosni i bila je instrumentalna u zauzimanju planinskog terena istočno od pobunjeničke Republike Srpske Krajine što će biti od vitalne važnosti za nadolazeću operaciju. Za Operaciju Oluja, brigada je bila postavljena na zapadni sektor (sjeverno od Gospića) i bila je glavni udarni element odgovoran da dosegne granicu sa Bosnom i Hercegovinom na toj liniji. Brigada je oslobodilaPlitvice (gdje je pala prva žrtva rata 1991 u Krvavom Uskrsu na Plitvicama) i dosegla je granicu, spojivši se sa elementima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) - jedan od ciljeva operacije bila je i deblokadaBihaćkog džepa gdje je bio opkoljen Peti Korpus ABiH. Nakon dosega granice, brigada je - zajedno sa snagama BiH - nastavila napredovati prema sjeveru. Nakon Oluje, Hrvatske i Bosanske snage su bile u općoj protuofenzivi i Prva Gardijska Brigada je bila jedna od jedinica poslanih u Bosnu za tu svrhu, gdje je uspješno sudjelovala u oslobađanju zapadne Bosne, okupirane od pobunjenih Srba još od 1992. Kombinacija uspješne protuofenzive i NATO bombardiranja (Operacija Namjerna sila) je prisilila Srbe da pristanu na mirovne pregovore.

Josip Jović 1. poginuli Hr. Branitelj !

Plitvice - ožujak 1991. Nakon što su u ožujku 1991. Predsjedništvo SFRJ i Štab Vrhovne komande OS SFRJ najavili uvođenje izvanrednog stanja i rušenje vodstva RH, nastavljene su provokacije i propaganda o tobožnjoj ugroženosti Srba. U kontekstu toga srpski pobunjenici tada najavljuju "miting istine" na Plitvicama i pripajanje područja NP-a Plitivička jezera općini Titova Korenica, odnosno SAO Krajini. Uslijedile su provokacije u mjestima oko Plitvičkih jezera, a 28. ožujka Mile Martić šalje policajce iz Knina da spriječe prosvjednike koji su bili protiv pripajanja Plitvica općini Titova Korenica. Na ulazima u nacionalni park na jarbolima su izvješene srpske i jugoslavenske zastave. Sljedeći dan, 29. ožujka, "milicajci" iz Knina zauzimaju upravne zgrade NP-a Plitvice. Tako je Izvršno vijeće Titova Korenica preuzelo nacionalni park. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991. donio odluku o provedbi akcije „Plitvice“. Sama akcija bila je izvedena u dvije faze. U prvoj fazi, malo prije ponoći, prva specijalna postrojba MUP-a Antiteroristička jedinica Lučko kao prethodnica zauzela je Koranski most kako bi ga osigurala, onemogućila pobunjenike u sprječavanju ulaska naših snaga na Plitvička jezera. U drugoj fazi u ranim jutarnjim satima glavne snage Specijalne jedinice „Rakitje“ spajaju se s prethodnicom na Koranskom mostu pa zajednički djelujući nastavljaju u smjeru Koranskog mosta i Hotela „Jezero“. Prema policijskim izvješćima, nakon uspješno provedene akcije kojom je zapovijedao Marko Lukić, uhićeno je 29 ekstremista. Među njima su bili Goran Hadžić i Boro Savić, koji će postati vođe pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji. Nakon očevida pripadnika MUP-a RH na Plitvicama su se rasporedile tenkovske postrojbe JNA koje su se pravile da "razdvajaju zaraćene strane". Bacin 1991.Uskrs 1991. nazvan je "krvavim" zbog ranjenih i mrtvih na Plitvicama. Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama uspostavljen red, u sukobu s paravojnim srpskim snagama tada je, nažalost, poginuo 22-godišnji Josip Jović, a još devet pripadnika Specijalne policije je ranjeno. Prema riječima suboraca, Jović je bio među prvima u napadu. Iako je na sebi imao pancirku, jedan od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola Hitne pomoći stigla su u trenu, a potom je ukrcan u sanitetski vojni helikopter, još uvijek dajući znakove života. Međutim, preminuo je na putu do bolnice. Josip Jović je tako postao prva policijska žrtva u Domovinskom ratu. O Josipu Joviću Josip Jović rođen je 21. studenoga 1969. godine u Aržanu kod Imotskog, u obitelji Marije i Filipa Jovića koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je školu završio u rodnom mjestu. U kolovozu 1990. godine priključio se Jedinici za specijalne namjene MUP-a "Rakitje". Prije Akcije „Plitvice“ s tom jedinicom je bio na terenu u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. u Aržanu mu je otkriven spomenik. Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika. Odlikovan je visokim državnim odličjima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Spomenicom Domovinskog rata, Spomen značkom I. gardijske brigade "Tigrovi" i Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu. Ovako izgleda grob JOSIPA JOVICA !POČIVAO U MIRU ,ZA DOM SI SPREMAN BIO !

BiH- Bog i Hrvati !

Dragi Bože, zašto ima danas toliko maloumnih ljudi koji su toliko kontradiktorni i ni osnovne stvari ne mogu povezati i napraviti razliku između pozitivne i negativne strane? Zašto su danas hrvatski islamofobi najveći branitelji Starčevićeve ideje i prvi se deru "Bog i Hrvati" kad dođe vrieme... Taj pravaški pozdrav ("Bog i Hrvati") dolazi od Otca Domovine dr. Ante Starčevića koji je zagovarao muslimane hrvatske krvi i europski bijeli islam u kojem nije prepoznao ništa drugo nego domoljublje, mir i red. Na slici stoje četiri hrvatska velikana od davnina pa do današnjih vremena. Prvi je kralj Tomislav I. Trpimirović koji je kraljevao poviestnom Hrvatskom od Sutle do Drine u 925. godini i koji je održavao dobre veze sa Arabskim svietom koji je već tada bio dosta islamiziran i gdje se je nalazio muslimanski živalj. Prvi poznati Hrvat koji je prešao na islam, bio je Džafer ben Abdallah Al-Saqlabi iz Dalmacije u vrieme slavnog kralja Tomislava. Djawhar ben Abd Allah (Cavtat, Konavle, Kraljevina Hrvatska, 911. - ?, 992.), bio je osnivač Kaira i Al-Azhera. Djawhar ben Abd Allah poznat je i kano Džauhar ben Abdallah Al-Saqlabi (Saqlabi = ime za Slavene - ma da Hrvati nismo Slaveni, ali mnogi su nas u ta doba pa i danas svrstavali kano Slavene), Djarshar, Djauhar, Djawhar, Gehoar, Jauhar, al-Saqlabi, al-Rumi, al-Siqilli, ibn-Anton (sin Antunov). Kad su arabski gusari počeli napadati hrvatsku obalu u 9./10. stoljeću, Džafera su odveli kano slugu na dvor kalifa al-Khaima u Tuniziji. Kasnije je izgradio veliku karieru postavši državnik i vrhovni general u Maurskoj vojsci. Zauzeo je zemlju faraonova, i tako proširio Maursko carstvo od obala Atlantika do rieke Nil. Vodio je osvajanje sjeverne Afrike i osnovao novi egipatski glavni grad Kairo (al-Qahira), budući drugi najveći islamski grad nakon Bagdada. U 970. godini je izgradio džamiju, koju je imenovao Al-Azher (Najsvjetliji). Službena hrvatska historiografija govori ne samo o njemu, nego i o približno 20 tisuća Hrvata koji su u središtnjem vieku, živeći na obalama Jadrana, ušli u islam i služili u njegovim carstvima kano vojskovođe, moreplovci, ugostitelji, paževi i slično. Osim Džafera, poznati su nam i Maurohrvati koji su prešli na islamsku religiju. Maurski Hrvati (Maurohrvati) su prvi riedki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selitbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice Hrvata koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kano zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Međutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata pod dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dielom očuvani sve do danas. Drugi velikan koji se nalazi na slici je Otac Domovine dr. Ante Starčević, moderni otac hrvatskog nacionalizma i čovjek koji je najviše od svih zagovarao bosanske i hercegovačke muslimane kano dio hrvatskog naroda, što se kroz poviest i kroz genetsko podrietlo pokazalo pravilnim, jerbo naši muslimani su bili hrvatski domoljubi, hrvatski ratnici, hrvatski pjesnici i hrvatski zatvorenici zbog svog domoljublja i zbog toga što su se izjašnjavali Hrvatima, a bili su islamske religije. To jest važilo za većinu njih do kraja 20. stoljeća, jerbo tek onda nastupa nametnuti sukob/rat između hercegovačkih i središtnjobosanskih Hrvata na jednoj strani i također hercegovačkih i središtnjobosanskih muslimana na drugoj strani. Taj sukob bio je nametnut od strane komunističkih tajnih službi (UDBA, KOS), čak i sam Milošević je izjavio da mu je najveći uspieh u ratu bio to što je uspio zavaditi Hrvate i muslimane - naravno da mu je bio to najveći uspieh, jerbo Hrvate nije mogao pobiediti tamo gdje su bili složni (Dalmacija, Slavonija, Lika, ...), nego je posijao sjeme mržnje na hrvatsko tlo između brata kršćana i brata muslimana u Hercegovini i Bosni, između braće koja su jučer bila složna, a danas su najveći neprijatelji, i sa tim lukavim planom srbska je vojska tiho osvajala tuđi teritorij dok su braća jedan drugome zabijali nož u leđa. Ali hvala Bogu pa nemaju svi kratku pamet da prvo pucaju na brata, pa onda postavljaju pitanja, jerbo bosanska Posavina i turska Hrvatska (poznato je i ime hrvatska Bosna, a danas nosi ime bosanska Krajina) su krajevi gdje su Hrvati i muslimani stajali zajedno kano braća i branili svoju zemlju od zajedničkog agresora do kraja rata. Takva složnost je bila prisutna i u Tuzlanskom kraju (istina je da bi možda izbio sukob i tamo da se HVO nije stavio pod kontrolu Armije BiH) i na obalama bistre Drine, to jest u bosanskom Podrinju gdje je HOS častno branio tu zemlju od agresora pod komandom hrvatskog velikana Alije Šiljka i njegovih ljudi. Treći velikan sa slike je svima nama dobro znan, a njegovo ime je Stjepan Radić. Stjepan, hrvatski domoljub koji je zajedno sa ostalim zastupnicima iz HSS-a u beogradskoj skupštini izgubio život u kukavičkom atentatu kojeg je izveo velikosrb Puniša Račić, koji za svoj zločin nije ugledao pravednu kaznu na ovom svietu. Kada je Stjepan Radić stigao 31. siečnja 1926. godine u Sarajevo, na zboru na kojem je bilo 8.000 ljudi - a bilo je najviše muslimana među njima - iztaknuo je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti naša veza s cielim islamskim svietom, da bez njih nema napredka u državi. Poslije zbora na banketu Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uviek bili pravi predstavnici Hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s Reisom Cauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosansko-hercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja skupštine tadašnje "Jugoslavije", što se može vidjeti i iz knjige profesora beogradskog fakulteta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po metodi imanentnoj Srbima. Jugoslavensko-komunističke vlasti su kasnije skrivale informaciju da je dr. Ante Pavelić bio prisutan na toj skupštini i da je svjedočio kukavičkim ubojstvima Radića i ostalih zastupnika iz HSS-ove stranke. Ubojstvo hrvatskih domoljuba - to je bila kap koja je prelila čašu koja je već ionako bila prepuna krvi Hrvata, ta kap povela je dr. Pavelića da je otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi. Stjepan Radić, niti njegov brat Antun nikada nisu napustili Starčevićev temeljni stav da su bosansko-hercegovački muslimani dio hrvatskog naroda i Bosna dio Hrvatske. Važno je utvrditi da ni Starčević ni Radić nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kano područje, nego da su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama, a jedinstvo u etničkom smislu podkrepljivali su poviestnim i državnopravnim argumentima. Starčević, dakle, nije "osvajao" Bosnu, nego je kano prvi, nakon dugog razdoblja nerazumijevanja između Hrvata obiju vjera prihvaćao hrvatske muslimane kano jednake, kano dio hrvatskog naroda. Susret Stjepana Radića 1926. godine s mostarskim muslimanima u Hadžiomanovom stanu je opisao Vjekoslav Vrančić, u to vrieme član gradske sredbotvorbe HSS-a: "Kad je predsjednik nakon večere stigao u njegovoj pratnji, velika odaja za primanje bila je dubkom puna uzvanika. Hadžioman je Radiću predstavio uzvanike jednog po jednog, među ostalim: Mustafu Čišića, Muharema Butuma, Muhameda Bekira Kalajdžića, Omera Balića, Ibrahim efendiju Ribicu, dr. Muhameda Riđanovića. Onda je Radića odveo u čelo odaje do minderluka, gdje je za njega bilo pripravljeno mjesto. Bez oklievanja, Radić se sageo, izuo cipele, sjeo na minderluk "ala turka", podvivši noge poda se. Odajom je prošao žamor. Onda su i ostali posjedali po šiljetima i jastucima, koji su bili poredani uza zidove odaje. Pitanja i odgovori, anekdote, pa i šale trajali su dugo u noć, dok su djevojke u dimijama, malo pognuta tiela, tiho kano sjene, na vrhu tri prsta lieve ruke, desnu u znak izkrenosti oslonjenu na srdce, raznosile fildžane mirisave kave, za čije se obilje starala hanuma Aiša Arpadžić, Dervina žena.'' Četvrti velikan je nama hrvatskim nacionalistima/domoljubima dobro poznat, a to jest Poglavnik dr. Ante Pavelić, domoljub koji je nakon velikosrbskog kukavičkog napada na Radića i ostale zastupnike iz HSS-ove stranke otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi. Čovjek kojeg danas mnogi slavoserbi (Starčevićeva rieč za domaće izdajice) nazivaju anti-hrvatom, jerbo se je usudio povesti otvorenu borbu protiv neprijatelja hrvatskog naroda i obnoviti hrvatsku državu na poviestnoj granici i osigurati Hrvatima koliko-toliko miran život dok je trajala obnovljena država prije nego što ju je jugo-komunistički agresor srušio do temelja. Kano veliki ratnik i domoljub, sliedio je pravašku ideju Otca Domovine dr. Ante Starčevića, a pogotovu ideju o muslimanima Bosne i Hercegovine za koje se je pokazalo da su se u ustaškoj vojsci hrabro borili za novo-obnovljenu hrvatsku državu u kojoj su bili ravnopravni sa braćom kršćanima. Naš Poglavnik toliko je volio naše muslimane, da je vlastitoj unuci dao muslimansko ime - Ajša. Valja napomenuti da su se ustaški borci vratili u 90-im godinama za vrieme 2. Domovinskog rata (1991. - 1995.) pod imenom "HOS - Hrvatske obrambene snage", a ta vojska se je borila za obnovu hrvatske države na poviestnoj granici, a ta granica se nalazi na bistroj obali Drine koja je oduviek razdvajala Srbe i Hrvate ter iztočnu i zapadnu kulturu. U toj vojsci se je nalazilo 40% ljudi islamske vjeroizpoviedi koji su prihvatili Paraginu, Kraljevićevu i Paradžikovu ideju o obnovi hrvatske države na poviestnoj granici Drini, ali nažalost udbaško-komunistički izdajnici su ubili Kraljevića i Paradžika, Paragu čak zatvorili u zatvor, i uništili najbolje pravaše HSP-a i vitezove HOS-a zajedno sa tom vojskom, a onda je nastupio krvavi bratoubilački sukob o kojem sam već pisao gore. I za kraj ove "priče" - mudžahedini i vehabizam nemaju nikakve veze sa islamom, a pogotovu sa europskim ne, i prema tome nema logike kad netko blati islam, a govori o zločinima bradonja koji se predstavljaju kano vehabije. Ne možemo suditi jednoj Abrahamskoj religiji zbog pojedinih grupa koje siluju tu religiju. I kršćanska religija ima takvih lažnjaka puno - dobar primjer je Anders Behring Breivik, norveški luđak koji je pobio 77 i ranio 151 ljudi, i to čak iz reda svog vlastitog naroda, jerbo je vjerovao da su ljudi koje je pobio zagovarali multi-kulturalizam i arabske emigrante koji šire islam u Europi. Eto, tu dolazi do ljudskog mozga koji ne shvaća religiju, kako kršćansku, tako i islamsku. Prvi temelj kršćanstva je ljubav prema bližnjem kako nas je učio Sin Božji Isus Krist, bližnjem kojem je Anders tako lako oduzeo život bez imalo milosti, bližnjem koji čak nije imao ni 18 godina. Ja razumiem i slažem se da je multi-kulturalizam zlo i da ti emigranti bez obzira na vjeroizpovied trebaju ostati u svojoj Domovini, a ne da izkorištavaju tuđu, ali takvo nasilje i krvoproliće nije nikakav način da se bori protiv zla (kano što je rekao Sin Božji Isus Krist - onaj tko se bori mačem, taj će i pasti pod mačem). Anders je zagovarao kršćansko čistu Europu i starokršćanske vitezove Templare, ali baš te stvari koje je on zagovarao nemaju veze sa time što je radio. To je dobar primjer za kršćansku religiju, baš kano što je mudžahedin ili vehabija za islamsku religiju, pa prema tome, ako ćemo tako lako osuđivati islamsku religiju, onda možemo i kršćansku i sve ostale, a baš to je cilj Sotone, Antikrista i Lažnog Proroka. Bog i Hrvati! Hrvati islamskog uljudbenog kruga

Operacija BLJESAK !

1. svibnja 1995, hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom su akcijom Bljesak oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak počela je 1. svibnja u 5,30 sati, a završena je već idući dan, 2. svibnja u popodnevnim satima. Bljesku su prethodile terorističke akcije pobunjenih hrvatskih Srba na putnike na autocesti Zagreb-Lipovac. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perišina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Hrvatskim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 pobunjenih Srba koji su najviše nade polagali u 18. korpus tzv. srpske krajinske vojske. No, taj je korpus razbijen, a većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Pokušavajući podići moral poraženih srpskih pobunjeničkih postrojbi, ratni zločinac Mile Martić hvalio se kako je osobno zapovjedio osvetu raketiranjem Zagreba, Siska i Karlovca, 2. i 3. svibnja. U tim zločinačkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak i pobjedom nad postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba Republika Hrvatska dokazala je da ima oružanu silu koja je sposobna osloboditi okupirane dijelove hrvatske države. Pripadnici Hrvatske vojske i policije pokazali su visoku profesionalnost, a što su potvrdili i pojedini strani diplomati tijekom obilaska oslobođenih područja. Vojne snage 7200 vojnika HV i MUP RH[1] 4000 vojnika (18. korpus SVK) Gubici 42 poginula, 162 ranjena[2] 350 do 450 mrtvih, 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno 1500 Operacija Bljesak - vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995., kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. Potpuno oslobađanje zapadne Slavonije u zimu 1991. spriječilo je potpisivanje Sarajevskog sporazuma i dolazak mirovnih snaga UN-a. OBAVEZNO POGLEDATI :https://www.youtube.com/watch?v=MT_RJESoGVI

Igor Kačić-Najmlađa žrtva Ovčare!

IGOR KAČIĆ-16-esto godišnjak Na Ovčari je zbog dobi izdvojen u skupinu koju su trebali pustiti, ali bivši je susjed rekao “Ne može”. Tamo je i ubijen Igor Kačić, rođen 23. kolovoza 1975. u Vukovaru, imao je svega 16 godina kad je počeo rat. Završio je prvi razred Elektrotehničke škole u Vukovaru i bio prepun planova. Nakon pada obrane grada, Igor je ubijen i i vodi se kao najmlađa žrtva Ovčare. – Igor je bio predivno dijete. Danas bi imao 36 godina i vjerojatno bio oženjen i s djecom. Bio je izuzetno nadarena osoba i odličan učenik. Svirao je, pjevao i rezbario tako da nam je poslije njegove smrti ostao mali dupin kao uspomena, kojeg je rezbario još u podrumu kuće kada je rat već uvelike započeo. Cijelo vrijeme nosio ga je sa sobom, a dupina su našli uz njega kada je ekshumiran na Ovčari – prepričava Igorova majka Irena. Igor je u ljeto 1991., po završetku školske godine, otišao s drugom djecom na more, a kući se vratio na svoj 16. rođendan. Nepuna tri mjeseca poslije je ubijen. Opsadu grada proveo je s obitelji u atomskom skloništu u središtu grada gdje je, zajedno s ostalim mladim dečkima, s oružjem stražario te čuvao sklonište i ljude u njemu. Zadnje dane, prije pada obrane, proveo je s majkom i dvije sestre u vukovarskoj bolnici odakle je i odveden na stratište na Ovčaru. – Bili smo zajedno u bolnici i to je bilo zadnji put da sam ga vidjela. Svi smo bili u strahu što će se dogoditi i hoćemo li preživjeti. Izlazili smo zajedno vani kada ga je Veselin Šljivančanin izdvojio. Obratila sam mu se, pokazujući Igorovu zdravstvenu iskaznicu, da ima samo 16 godina i da ga ne odvajaju od mene, na što mi je on samo grubo odgovorio da će provjeriti. Potom su ih odvezli na Ovčaru. Kasnije smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od susjeda rekao da ne može. Tamo je i ubijen – prisjeća se Irena Kačić koja vjeruje da je njezin maloljetni sin ubijen zbog svoga oca koji je bio zapovjednik obrane na Sajmištu, a koji je poginuo 2. listopada. Ubijen zbog oca – Igor je obećao ocu, nad njegovim mrtvim tijelom, da će se osvetiti. Nažalost, zločinci su se osvetili Igoru upravo radi oca – kaže Irena. Obitelj se u progonstvu nadala da je Igor ipak živ. Do njih su dolazile informacije da je zatočen. Surovu istinu doznali su nakon ekshumacije DA SE NE ZABORAVI !!

Ustaša !

Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj. USTAŠA - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine. Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ "ustaša" je stara hrvatska riječ koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde. Riječ ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima. Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti) te se zalaže za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu - Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). " U Ustaškom pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i ustaška načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. " (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana himna ustaša je pjesma "Ustaška pjesma" tj. "Puška puca", a koračnica "Ustaška koračnica" tj. "Ustaška se vojska diže." Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova U unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem. Za ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionar koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava. Ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Ustaška su načela stoga evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije ustaša. Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića. Stoga ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu.

Vukovarska legenda Mile Dedaković-Jastreb

Jeste li se zapitali, gdje je i kako danas živi zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković-Jastreb, inače jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata? Nije ga bilo ni 18. studenoga u Vukovaru kad se obilježavala još jedna obljetnica okupacije ovoga grada, a trebao je biti u prvim redovima, kao što je to bio i 1991, zajedno sa svojim suborcima. Tko je pitao što se dogodilo s tom legendom, zašto ga nema? Malo tko, ili bolje rečeno tek nekoliko njegovih prijatelja! Pa, što se to događa s Dedakovićem, koji sa svojom obitelji živi u Ferdinandovcu, nedaleko Đurđevca? Kao prvo, teško je bolestan, a još gora od svega je činjenica da je sramotno napušten, gotovo od svih. Među prvima je, baš kao i Branko Borković-Mladi Jastreb, trebao dobiti čin generala Hrvatske vojske. Taj visoki čin nije dobio, ali zato ga imaju drugi, čak i neki saborski zastupnici koji su rat gledali samo putem malih ekrana. Njegove nevolje počele su odmah nakon okupacije Vukovara. Tada je, ako se sjećate, proglašen prvim hrvatskim ratnim profiterom, tako da nije istina da se baš to, kako navode mediji, pripisuje dr. Ivi Sanaderu. Dedakovića su optuživali za sve i sva. To mu je bila zahvalnost što je bio prvi kad je trebalo u obrani Vukovara! Neki su govorili da je dezerter, zatim da je jedan od onih koji je rušio tadašnje vladajuće garniture, odnosno hrvatsku državu (sic!)! Čak su ga i uhitili, kao zadnjeg kriminalca (a to se dogodilo i Branku Borkoviću!). Pod policijskom pratnjom sproveden je u neku zagrebačku „kotlovnicu“ koja je služila kao tamnica i za hrvatske junake, a tamo je naprosto i zvjerski premlaćen. Kad se dogodilo njegovo uhićenje nakon okupacije Vukovara, u središnjem Dnevniku HTV-a o njemu su govorili ružno, gore nego o bilo kojem srpskom zločincu! Sjećate li se toga? - U toj „kotlovnici“, negdje na Lašćinskoj u Zagrebu, obrađivala su me izvjesna gospoda - kaže. Vele da je među njima bio neki Nikola Krišto, pa Zoran Gaćina, dok se ostatka ekipe ne mogu sjetiti. Prije nekoliko godina osobno me nazvao „gospodin“ Gaćina i zamolio da ga prestanem spominjati po pitanju premlaćivanja, da mu to šteti biznisu! Međutim, kakav je to dezerter bio Dedaković, kad je po zapovjedi tadašnjeg zapovjednika Antona Tusa otišao u Vinkovce, osnovao Operativnu skupinu Vukovar-Vinkovci-Županja? - Nisam otišao u Glavni stožer HV-a, nisam „kidnuo“ u „minhen-bojnu“, ostao sam na zapovjednom mjestu. General Tus, zamislite, ne sjeća se te zapovjedi, premda ona postoji! Kad je bio poput zadnjeg kriminalca na obradi u Lašćinskoj, slomili su mu kičmu i nanijeli niz drugih teških povreda. Što nisu tako „obrađivali“ nekog od zapovjednika srpskih vojnih postrojbi koje su napadale Vukovar? Nisu mu dali ni tablete protiv bolova. Jastreb se sjeća da ga je na tom „tretmanu“ posjetio general Kapular i da ga je pitao je li mu što treba? Odgovorio je da mu trebaju tablete protiv bolova, a ovaj je odgovorio da ih nema, okrenuo se i – otišao! - Hvala mu na humanosti – kaže Dedaković. Zahvaljujući medijima, ali i odvjetniku Zvonimiru Hodaku koji se prihvatio njegove obrane, Jastreb je završio na slobodi. Pretučen, izgažen…Nitko mu još ni do danas nije uputio riječ isprike. - Cijelo ovo vrijeme ostao sam negdje na margini, a ono što je najžalosnije je to da u Hrvatskoj još i danas ima ljudi koji me smatraju veleizdajnikom i dezerterom, lopovom, kojeg je trebalo zatući… A kako danas živi vukovarska legenda? Već smo rekli da je teško bolestan, gotovo nepokretan. U supruzi i djeci ima najveći oslonac (Djeca mu ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje!). Kad je jednom prigodom pitao Vladimira Šeksa, inače generala Hrvatske vojske (sic!), kad će i njemu dodijeliti taj visoki čin, on je odgovorio da za to još nije vrijeme. Ako nije bilo tada, onda neće biti nikada! A veliku nepravdu prema vukovarskim braniteljima učinilo je sramotno izvješće Manolića, koje je moja malenkost objavila u cijelosti u knjizi Branka Borkovića-Mladog Jastreba „Rušitelj ustavnog poretka“. Nakon tog izvješća (optužnice), Ivica Račan, zajedno sa Verom Stanić, napisao je novo, vjerodostojno i istinito, ali ono nikada nije prihvaćeno, a još manje objavljeno. Mile Dedaković počeo nam je nabrajati bolesti koje ima. Neke se vuku još od zatvaranja u zagrebačkoj „kotlovnici“. Nema što nema! Većinu lijekova i liječenja mora sam plaćati. Ne može hodati. Tražio je električna invalidska kolica jer ga supruga (sa svojih 60 kila) ne može gurati, ali dobio je – odbijenicu. Spava u fotelji, jer nije u mogućnosti nabaviti ležaj (krevet) kakav mu je prijeko potreban. - Zdravstveni sustav je takav da mu se broji svaka tableta, ne može dobiti ni dovoljno gaza za previjanje rana, pa ih iskuhavam i peglam. Ne može dobiti ni dovoljan broj trakica za mjerenje šećera, bez obzira što je dr. Nikola Car sa Klinike „Vuk Vrhovac“ dao preporuku da mu se šećer mjeri šest puta dnevno…Kad je prije tri godine izrazio želju da ode u Vukovar, na obljetnicu okupacije grada, imala sam tešku upalu pluća, pa sam tražila za supruga, koji nije zdrav, medicinsku pratnju. Dobila sam negativni odgovor-sestre i liječnici su zauzeti! Ove godine, 18. studenoga, nisu ga ni zvali da dođe, a ne bi ni išao, jer se naprosto „raspada“ – veli očajno njegova supruga Tereza. A kad vam nešto krene po zlu, onda tome kao da nema kraja. Bavili su se proizvodnjom voća. Zadnje tri godine i po tom pitanju bile su im užasne. Sve im je propalo, a banke traže svoje. Pomoći niotkuda! Kako vam možemo pomoći? – pitamo vukovarsku legendu i njegovu suprugu. - Ako nam netko iskreno želi pomoći onda neka nađe, što prije, neku tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina. Sve što imamo, sve prodajemo! Više ne možemo ni vraćati kredite, ali ni raditi. Ono što je ostalo kao sjećanje na krvave ratne dane nalazi se daleko od očiju. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da je Vukovar bio tek jedan običan san. Toliko sam razočaran u sve, da mi više nije ni do života – čuli smo od Mile Dedakovića – Jastreba, koji je bio među prvima kad je trebalo.https://www.youtube.com/watch?v=YHWRpKrgMvA

1. Brigada Ante Bruno Bušić

1. Gardijska Brigada Ante Bruno Bušić bila je gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini. Postrojba je utemeljena kao pukovnija 13. lipnja 1992. godine, da bi 1994. bila preustrojena u gardijsku brigadu. Ime je dobila po hrvatskom političkom emigrantu Bruni Bušiću. - Utemeljenje Povijest ove brigade započinje početkom ožujka 1992., u Posuškom Gradcu gdje je, po zapovjedi generala Ante Zorislava Rose, utemeljena prva profesionalna hrvatska postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni. Tada HVO još nije bio služebno ni osnovan, a bošnjački političari u Sarajevu su sebe i sve oko sebe uvjeravali kako "rata neće biti". Postrojba je popunjena isključivo dragovoljcima, s ciljem obrane od srpskog agresora. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Slavko Grubišić, hrvatski povratnik iz emigracije. - Pukovnija Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” sa četiri satnije, u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u Pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13. lipnja 1992. god. Pukovnija je imala četiri bojne, posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”. Jačanjem borbi u srednjoj Bosni donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”, također po poginulim pripadnicima postrojbe. U listopadu 1992. zapovjednik postrojbe postaje Antun Luburić. - Akcije Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu, livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča, čitava 1992. protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Došla je 1993., zategnuti odnosi između HVO-a iArmije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu. Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. Samo nekoliko dana ranije na konjičkom ratištu, u osvajanju strateške kote pukovnija je imala nekoliko poginulih pripadnika. Zadaća je, usprkos žrtvama, i tada bila obavljena. - Gardijska brigada Bušići odlaze u Mostar gdje se vode žestoke ulične borbe. Bušići su u središtu mostarskog pakla, a u to vrijeme baza postrojbe je vojarna na Heliodromu. Krajem ljeta, početkom ofenzive Armije BiH na Uskoplje, Bušići opet stižu u pomoć. Slamali su se na njima juriši Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi stranih plaćenika, ali usprkos svim problemima s kojim se postrojba susretala, Bušići su izdržali. Rovovi su bili toliko blizu da su se vojnici obje strane dobacivali ručnim bombama, ali Uskoplje nije palo. To je i vrijeme najveće krize postrojbe koja je bila trn u oku mnogima jer nije pljačkala i sramotila svoj narod, nego ga je branila. Istodobno žepačka bojna bila je kralježnica obrane žepačke enklave. Kraj 1994. i sukoba s Armijom BiH Bušići su dočekali na uskopaljskom ratištu. Pukovnija potom prelazi u Čapljinu, gdje u vojarni “Božana Šimovića” počinje preustroj pukovnije u 1. gardijsku brigadu HVO "Ante Bruno Bušić". Tada se prvi put na jednom mjestu objedinjuju sve bojne brigade, priključuju im se i tenkovske, topničke i mehanizirane bojne, osniva se protuoklopna raketna divizija koja će po zlu upamtiti tenkove i oklop generala Mladića predstojećeg ljeta. Pod zapovjedništvom tada brigadira, kasnije generala Željka Glasnovića, novoustrojena 1. gardijska priseže domovini. - Operacija Ljeto '95. Krajem ljeta počinje velika operacija Ljeto '95. u sklopu koje Bušići s drugim gardijskim brigadama, te Specijalnom policijom HVO-a, oslobađaju grad Kupres i šire područje općine. Zimu Bušići provode “radno”, sudjeluju s drugim postrojbama HV-a i HVO-a u operacijama na livanjskom ratištu, stvarajući preduvjete za napadne operacije početkom 1995. “Zima”, “Skok 1 i 2”. Nezaustavljivi nalet hrvatskih snaga zbrisao je linije srpske obrane u Livanjskom polju, oslobođen je Glamoč, Grahovo, Drvar, na kupreškom dijelu ratišta osvojen je, za Armiju BiH neosvojivi vrh Demirovac na kojeg su Bušići postavili veliki hrvatski stijeg. Potom je uslijedila operacija Oluja u kojoj su Bušići odradili ulogu vezivanja što većeg dijela srpskih snaga na sebe, napadom na utvrđenu kotu u kartama i vojnim izvješćima poznatu tek kao broj – 1422. - Sastavnica Oružanih snaga BiH To je ujedno i jedina linija koju su Bušići napali, a nisu probili. S druge strane stajale su, između ostalih, i zloglasne “Pantere” iz Bijeljine, u biti pripadnici Postrojbe za posebne operacije Službe državne sigurnosti Srbije. Bušići će im vratiti milo za drago nešto kasnije, nakon zauzimanja Jajca, kada su im nanijeli takve gubitke da su prestali postojati kao postrojba. Nakon Oluje uslijedio je juriš na Banju Luku. Oslobođeno je Šipovo, Jajce, Mrkonjić Grad, zauzete hidrocentrale na Vrbasu, Bušići su s drugim postrojbama HV-a i HVO-a izbili na Manjaču, gledajući kao na dlanu Banju Luku, iz koje je bježalo što je pobjeći moglo. Po političkom nalogu, zaustavljeno je napredovanje hrvatskih snaga. Uslijedio je Daytonski sporazum, 1. gardijska je svoje sjedište izgradila u Drvaru, a dio postrojbe ostao je na Kupresu. Istaknuti zapovjednici: brigadir Slavko Grubišić bojnik Antun Luburić general Željko Glasnović

Dobrodosli !

Dobrodošli !
 Ovo NIJE blog za svakoga! Hvala na RAZUMIJEVANJU! !