Zašto smo zaboravili heroje Nevesinja?

Prva, druga „Mitrovdanska ofanziva“, spartanska hrabrost, neispričana epska pobjeda, orden Nemanjića i stotine palih na braniku otadžbine; sve je to nevesinjska brigada koja je (uz nesebičnu pomoć ostatka Hercegovine) sačuvala krševite obronke RS i njene stanovnike od istrijebljenja, a da pri tom u njenim redovima čak ni (ne)pristrasni međunarodni tribunal nije pronašao potencijalnog ratnog zločinca.

Prošla su vremena prkosa i ponosa, nevesinjski borci kao i svi iz Republike Srpske nalaze se u nezavidnom položaju; demobilisani, nezaposleni sa trajnim posljedicama rata postali su tragičan suvenir krvave epopeje devedesetih; ostali su zaboravljeni od ideala za koji su se borili. Više stotina poginulih, hiljade onih koji su dijelove svoga tijela rasuli na krvavoj „međuplemenskoj“ liniji i desetine hiljada onih koji su prebrzo odrasli za svoj ideal nisu dobili socijalni mir ni prosperitet; nisu dobili ni spomenik koji bi nove naraštaje sjećao na njihovu borbu za opstanak na ognjištima. Skoro dvadeset godina nakon završetka rata Nevesinje i dalje nema centralno spomen obilježje koje bi služilo kao simbol istrajnosti i nepokolebljive borbe. Osim spomen sobe i „zadužbinarske crkve“ u kojoj su ispisana imena nastradalih u minulom Odbrambeno otadžbinskom ratu, vlastodršci u opštini Nevesinje već decenijama nisu u stanju da se pomjere od idejnog projekta spomenika, koji zaturen u fasciklama (sa stotinama drugih megalomanskih proekata „za pranje para“) skuplja prašinu i čeka bolje dane. Nekad i sad Poštovali ili ne poštovali istoriju, ona je nemilosrdna, nju pišu pobjednici i oni u njoj ostavljaju simbole svoje pobjede. Možemo svi da ih dijelimo na Partizane i Četnike, na prave i krive, falsifikatore i prave istorijske ličnosti, ali jedna činjenica je jasna. Koliko god naš fokus bio zamagljen za ili protiv, oni koji su izašli kao pobjednici u Drugom svijetskom ratu makar su se vizuelno odužili svojim borcima. Desetine spomenika, spomen groblje i još mnogo sadržaja posijano je po Nevesinju kao vječni dokaz njihove borbe. Oni su bili svijesni šta je istorija, znali su kako njen vid slabi sa vremenom i zato su joj u koru urezali tragove koje ne može da proguta sjećanje generacija. Znali su to i mnogi prije njih, znali su veliki faraoni koji su gradili piramide i njima vječno ispisivali svoje postojanje u pustinjskom pijesku; znali su to i pjesnici koji su skovali stihove koji krase spomenik u dvorištu nevesinjskog sabornog hrama „blago grobu što u tami sjaji, jer svijeću mu pale naraštaji“. Da, znali su, svi osim nevesinjske vlasti koja zaboravlja ispisati svoj fragment istorije, fragment koji polako postaje dio prohujalog vihora bez naraštaja koji će da upale svijeću u znak sjećanja. Zar se tako lako odričemo prava na pisanje vlastite istorije, velike pobjede; živi smo, tu smo, pobjedili smo. Zašto da zbog post-ratnog, opšte-lopovskog sindroma novopečenih vladara buduće generacije budu uskraćene za simbole koji dokazuju borbu njihovih predaka. Zar oni koji su položili sve (osim oružja) ne zaslužuju makar sjećanje, zar im se pored oduzetog dostojanstva mora oduzeti i čast koju su stekli. Zar mito, korupcija i svi drugi lopovski hirovi kojima se bavite dvadeset godina ne mogu da se stave po strani i pričekaju trenutak, sitni trenutak koji je dovoljan da se sakupe sredstva za famozni spomenik? Lokacija i idejni nacrt postoje. MITROVDAN U NEVESINjU 1992. U sjenci pokraj Blagoja zaustavio se časovnik stari. Počivaju u miru djeca moja. Nevesinje krvari. Nadire dušman sve jače – prijeti kama. Ponovo Srbin brani vrtače – zinula jama. Lipu sasiječe granata – lipe cvjetaju u junu. Dijete brani brata – nije stasalo za bunu. I starci se bore. Idu prečice da stignu prije. Kolibe gore. Sirene bolno zavijaju. Kiša lije. Gori sve. A grad raste. Junak do junaka – slobodi kliču. Jesen. Otišle laste. Grobovi niču. Nad kolijevkom majka bdije. Ruke steže. Djevojka u njedra bombu krije. Opasač veže. Dječaci lopate drže. Prevareni. Oni bi puške. U polju konjic rže. Poželio uzde i ruke muške. Devet brigada protiv jedne srpske krenulo ispod brezja. Krvave kame i ruke mrske ostadoše u kamenjaru Podveležja. Oluja minu. Propade ofanziva. Nevesinje prkosno stoji. Umjesto ljudi ja vidim diva. Takvi su sinovi moji. Odbranili grad i mnogi pali. Mitrovdan svi pamte. Umirali i znali: kad svijeće gore – srca plamte. Vladimir Nastić Kad sledeći put poželite da skupljate političke poene za vrijeme proslava i parastosa sjetite se ovih stihova i svega što su oni dali za vas. Sjetite se da im dugujete i život i vlast, uzvratite im, makar simbolično!