Igor Kačić-Najmlađa žrtva Ovčare!

IGOR KAČIĆ-16-esto godišnjak Na Ovčari je zbog dobi izdvojen u skupinu koju su trebali pustiti, ali bivši je susjed rekao “Ne može”. Tamo je i ubijen Igor Kačić, rođen 23. kolovoza 1975. u Vukovaru, imao je svega 16 godina kad je počeo rat. Završio je prvi razred Elektrotehničke škole u Vukovaru i bio prepun planova. Nakon pada obrane grada, Igor je ubijen i i vodi se kao najmlađa žrtva Ovčare. – Igor je bio predivno dijete. Danas bi imao 36 godina i vjerojatno bio oženjen i s djecom. Bio je izuzetno nadarena osoba i odličan učenik. Svirao je, pjevao i rezbario tako da nam je poslije njegove smrti ostao mali dupin kao uspomena, kojeg je rezbario još u podrumu kuće kada je rat već uvelike započeo. Cijelo vrijeme nosio ga je sa sobom, a dupina su našli uz njega kada je ekshumiran na Ovčari – prepričava Igorova majka Irena. Igor je u ljeto 1991., po završetku školske godine, otišao s drugom djecom na more, a kući se vratio na svoj 16. rođendan. Nepuna tri mjeseca poslije je ubijen. Opsadu grada proveo je s obitelji u atomskom skloništu u središtu grada gdje je, zajedno s ostalim mladim dečkima, s oružjem stražario te čuvao sklonište i ljude u njemu. Zadnje dane, prije pada obrane, proveo je s majkom i dvije sestre u vukovarskoj bolnici odakle je i odveden na stratište na Ovčaru. – Bili smo zajedno u bolnici i to je bilo zadnji put da sam ga vidjela. Svi smo bili u strahu što će se dogoditi i hoćemo li preživjeti. Izlazili smo zajedno vani kada ga je Veselin Šljivančanin izdvojio. Obratila sam mu se, pokazujući Igorovu zdravstvenu iskaznicu, da ima samo 16 godina i da ga ne odvajaju od mene, na što mi je on samo grubo odgovorio da će provjeriti. Potom su ih odvezli na Ovčaru. Kasnije smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od susjeda rekao da ne može. Tamo je i ubijen – prisjeća se Irena Kačić koja vjeruje da je njezin maloljetni sin ubijen zbog svoga oca koji je bio zapovjednik obrane na Sajmištu, a koji je poginuo 2. listopada. Ubijen zbog oca – Igor je obećao ocu, nad njegovim mrtvim tijelom, da će se osvetiti. Nažalost, zločinci su se osvetili Igoru upravo radi oca – kaže Irena. Obitelj se u progonstvu nadala da je Igor ipak živ. Do njih su dolazile informacije da je zatočen. Surovu istinu doznali su nakon ekshumacije DA SE NE ZABORAVI !!

Ustaša !

Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj. USTAŠA - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine. Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ "ustaša" je stara hrvatska riječ koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde. Riječ ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima. Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti) te se zalaže za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu - Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). " U Ustaškom pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i ustaška načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. " (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana himna ustaša je pjesma "Ustaška pjesma" tj. "Puška puca", a koračnica "Ustaška koračnica" tj. "Ustaška se vojska diže." Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova U unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem. Za ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionar koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava. Ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Ustaška su načela stoga evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije ustaša. Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića. Stoga ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu.

Vukovarska legenda Mile Dedaković-Jastreb

Jeste li se zapitali, gdje je i kako danas živi zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković-Jastreb, inače jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata? Nije ga bilo ni 18. studenoga u Vukovaru kad se obilježavala još jedna obljetnica okupacije ovoga grada, a trebao je biti u prvim redovima, kao što je to bio i 1991, zajedno sa svojim suborcima. Tko je pitao što se dogodilo s tom legendom, zašto ga nema? Malo tko, ili bolje rečeno tek nekoliko njegovih prijatelja! Pa, što se to događa s Dedakovićem, koji sa svojom obitelji živi u Ferdinandovcu, nedaleko Đurđevca? Kao prvo, teško je bolestan, a još gora od svega je činjenica da je sramotno napušten, gotovo od svih. Među prvima je, baš kao i Branko Borković-Mladi Jastreb, trebao dobiti čin generala Hrvatske vojske. Taj visoki čin nije dobio, ali zato ga imaju drugi, čak i neki saborski zastupnici koji su rat gledali samo putem malih ekrana. Njegove nevolje počele su odmah nakon okupacije Vukovara. Tada je, ako se sjećate, proglašen prvim hrvatskim ratnim profiterom, tako da nije istina da se baš to, kako navode mediji, pripisuje dr. Ivi Sanaderu. Dedakovića su optuživali za sve i sva. To mu je bila zahvalnost što je bio prvi kad je trebalo u obrani Vukovara! Neki su govorili da je dezerter, zatim da je jedan od onih koji je rušio tadašnje vladajuće garniture, odnosno hrvatsku državu (sic!)! Čak su ga i uhitili, kao zadnjeg kriminalca (a to se dogodilo i Branku Borkoviću!). Pod policijskom pratnjom sproveden je u neku zagrebačku „kotlovnicu“ koja je služila kao tamnica i za hrvatske junake, a tamo je naprosto i zvjerski premlaćen. Kad se dogodilo njegovo uhićenje nakon okupacije Vukovara, u središnjem Dnevniku HTV-a o njemu su govorili ružno, gore nego o bilo kojem srpskom zločincu! Sjećate li se toga? - U toj „kotlovnici“, negdje na Lašćinskoj u Zagrebu, obrađivala su me izvjesna gospoda - kaže. Vele da je među njima bio neki Nikola Krišto, pa Zoran Gaćina, dok se ostatka ekipe ne mogu sjetiti. Prije nekoliko godina osobno me nazvao „gospodin“ Gaćina i zamolio da ga prestanem spominjati po pitanju premlaćivanja, da mu to šteti biznisu! Međutim, kakav je to dezerter bio Dedaković, kad je po zapovjedi tadašnjeg zapovjednika Antona Tusa otišao u Vinkovce, osnovao Operativnu skupinu Vukovar-Vinkovci-Županja? - Nisam otišao u Glavni stožer HV-a, nisam „kidnuo“ u „minhen-bojnu“, ostao sam na zapovjednom mjestu. General Tus, zamislite, ne sjeća se te zapovjedi, premda ona postoji! Kad je bio poput zadnjeg kriminalca na obradi u Lašćinskoj, slomili su mu kičmu i nanijeli niz drugih teških povreda. Što nisu tako „obrađivali“ nekog od zapovjednika srpskih vojnih postrojbi koje su napadale Vukovar? Nisu mu dali ni tablete protiv bolova. Jastreb se sjeća da ga je na tom „tretmanu“ posjetio general Kapular i da ga je pitao je li mu što treba? Odgovorio je da mu trebaju tablete protiv bolova, a ovaj je odgovorio da ih nema, okrenuo se i – otišao! - Hvala mu na humanosti – kaže Dedaković. Zahvaljujući medijima, ali i odvjetniku Zvonimiru Hodaku koji se prihvatio njegove obrane, Jastreb je završio na slobodi. Pretučen, izgažen…Nitko mu još ni do danas nije uputio riječ isprike. - Cijelo ovo vrijeme ostao sam negdje na margini, a ono što je najžalosnije je to da u Hrvatskoj još i danas ima ljudi koji me smatraju veleizdajnikom i dezerterom, lopovom, kojeg je trebalo zatući… A kako danas živi vukovarska legenda? Već smo rekli da je teško bolestan, gotovo nepokretan. U supruzi i djeci ima najveći oslonac (Djeca mu ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje!). Kad je jednom prigodom pitao Vladimira Šeksa, inače generala Hrvatske vojske (sic!), kad će i njemu dodijeliti taj visoki čin, on je odgovorio da za to još nije vrijeme. Ako nije bilo tada, onda neće biti nikada! A veliku nepravdu prema vukovarskim braniteljima učinilo je sramotno izvješće Manolića, koje je moja malenkost objavila u cijelosti u knjizi Branka Borkovića-Mladog Jastreba „Rušitelj ustavnog poretka“. Nakon tog izvješća (optužnice), Ivica Račan, zajedno sa Verom Stanić, napisao je novo, vjerodostojno i istinito, ali ono nikada nije prihvaćeno, a još manje objavljeno. Mile Dedaković počeo nam je nabrajati bolesti koje ima. Neke se vuku još od zatvaranja u zagrebačkoj „kotlovnici“. Nema što nema! Većinu lijekova i liječenja mora sam plaćati. Ne može hodati. Tražio je električna invalidska kolica jer ga supruga (sa svojih 60 kila) ne može gurati, ali dobio je – odbijenicu. Spava u fotelji, jer nije u mogućnosti nabaviti ležaj (krevet) kakav mu je prijeko potreban. - Zdravstveni sustav je takav da mu se broji svaka tableta, ne može dobiti ni dovoljno gaza za previjanje rana, pa ih iskuhavam i peglam. Ne može dobiti ni dovoljan broj trakica za mjerenje šećera, bez obzira što je dr. Nikola Car sa Klinike „Vuk Vrhovac“ dao preporuku da mu se šećer mjeri šest puta dnevno…Kad je prije tri godine izrazio želju da ode u Vukovar, na obljetnicu okupacije grada, imala sam tešku upalu pluća, pa sam tražila za supruga, koji nije zdrav, medicinsku pratnju. Dobila sam negativni odgovor-sestre i liječnici su zauzeti! Ove godine, 18. studenoga, nisu ga ni zvali da dođe, a ne bi ni išao, jer se naprosto „raspada“ – veli očajno njegova supruga Tereza. A kad vam nešto krene po zlu, onda tome kao da nema kraja. Bavili su se proizvodnjom voća. Zadnje tri godine i po tom pitanju bile su im užasne. Sve im je propalo, a banke traže svoje. Pomoći niotkuda! Kako vam možemo pomoći? – pitamo vukovarsku legendu i njegovu suprugu. - Ako nam netko iskreno želi pomoći onda neka nađe, što prije, neku tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina. Sve što imamo, sve prodajemo! Više ne možemo ni vraćati kredite, ali ni raditi. Ono što je ostalo kao sjećanje na krvave ratne dane nalazi se daleko od očiju. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da je Vukovar bio tek jedan običan san. Toliko sam razočaran u sve, da mi više nije ni do života – čuli smo od Mile Dedakovića – Jastreba, koji je bio među prvima kad je trebalo.https://www.youtube.com/watch?v=YHWRpKrgMvA