Dragi Bože, zašto ima danas toliko maloumnih ljudi koji su toliko kontradiktorni i ni osnovne stvari ne mogu povezati i napraviti razliku između pozitivne i negativne strane?
Zašto su danas hrvatski islamofobi najveći branitelji Starčevićeve ideje i prvi se deru "Bog i Hrvati" kad dođe vrieme... Taj pravaški pozdrav ("Bog i Hrvati") dolazi od Otca Domovine dr. Ante Starčevića koji je zagovarao muslimane hrvatske krvi i europski bijeli islam u kojem nije prepoznao ništa drugo nego domoljublje, mir i red.
Na slici stoje četiri hrvatska velikana od davnina pa do današnjih vremena. Prvi je kralj Tomislav I. Trpimirović koji je kraljevao poviestnom Hrvatskom od Sutle do Drine u 925. godini i koji je održavao dobre veze sa Arabskim svietom koji je već tada bio dosta islamiziran i gdje se je nalazio muslimanski živalj.
Prvi poznati Hrvat koji je prešao na islam, bio je Džafer ben Abdallah Al-Saqlabi iz Dalmacije u vrieme slavnog kralja Tomislava.
Djawhar ben Abd Allah (Cavtat, Konavle, Kraljevina Hrvatska, 911. - ?, 992.), bio je osnivač Kaira i Al-Azhera.
Djawhar ben Abd Allah poznat je i kano Džauhar ben Abdallah Al-Saqlabi (Saqlabi = ime za Slavene - ma da Hrvati nismo Slaveni, ali mnogi su nas u ta doba pa i danas svrstavali kano Slavene), Djarshar, Djauhar, Djawhar, Gehoar, Jauhar, al-Saqlabi, al-Rumi, al-Siqilli, ibn-Anton (sin Antunov).
Kad su arabski gusari počeli napadati hrvatsku obalu u 9./10. stoljeću, Džafera su odveli kano slugu na dvor kalifa al-Khaima u Tuniziji. Kasnije je izgradio veliku karieru postavši državnik i vrhovni general u Maurskoj vojsci. Zauzeo je zemlju faraonova, i tako proširio Maursko carstvo od obala Atlantika do rieke Nil. Vodio je osvajanje sjeverne Afrike i osnovao novi egipatski glavni grad Kairo (al-Qahira), budući drugi najveći islamski grad nakon Bagdada. U 970. godini je izgradio džamiju, koju je imenovao Al-Azher (Najsvjetliji).
Službena hrvatska historiografija govori ne samo o njemu, nego i o približno 20 tisuća Hrvata koji su u središtnjem vieku, živeći na obalama Jadrana, ušli u islam i služili u njegovim carstvima kano vojskovođe, moreplovci, ugostitelji, paževi i slično.
Osim Džafera, poznati su nam i Maurohrvati koji su prešli na islamsku religiju.
Maurski Hrvati (Maurohrvati) su prvi riedki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selitbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice Hrvata koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kano zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti).
Međutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata pod dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća.
Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dielom očuvani sve do danas.
Drugi velikan koji se nalazi na slici je Otac Domovine dr. Ante Starčević, moderni otac hrvatskog nacionalizma i čovjek koji je najviše od svih zagovarao bosanske i hercegovačke muslimane kano dio hrvatskog naroda, što se kroz poviest i kroz genetsko podrietlo pokazalo pravilnim, jerbo naši muslimani su bili hrvatski domoljubi, hrvatski ratnici, hrvatski pjesnici i hrvatski zatvorenici zbog svog domoljublja i zbog toga što su se izjašnjavali Hrvatima, a bili su islamske religije.
To jest važilo za većinu njih do kraja 20. stoljeća, jerbo tek onda nastupa nametnuti sukob/rat između hercegovačkih i središtnjobosanskih Hrvata na jednoj strani i također hercegovačkih i središtnjobosanskih muslimana na drugoj strani. Taj sukob bio je nametnut od strane komunističkih tajnih službi (UDBA, KOS), čak i sam Milošević je izjavio da mu je najveći uspieh u ratu bio to što je uspio zavaditi Hrvate i muslimane - naravno da mu je bio to najveći uspieh, jerbo Hrvate nije mogao pobiediti tamo gdje su bili složni (Dalmacija, Slavonija, Lika, ...), nego je posijao sjeme mržnje na hrvatsko tlo između brata kršćana i brata muslimana u Hercegovini i Bosni, između braće koja su jučer bila složna, a danas su najveći neprijatelji, i sa tim lukavim planom srbska je vojska tiho osvajala tuđi teritorij dok su braća jedan drugome zabijali nož u leđa.
Ali hvala Bogu pa nemaju svi kratku pamet da prvo pucaju na brata, pa onda postavljaju pitanja, jerbo bosanska Posavina i turska Hrvatska (poznato je i ime hrvatska Bosna, a danas nosi ime bosanska Krajina) su krajevi gdje su Hrvati i muslimani stajali zajedno kano braća i branili svoju zemlju od zajedničkog agresora do kraja rata. Takva složnost je bila prisutna i u Tuzlanskom kraju (istina je da bi možda izbio sukob i tamo da se HVO nije stavio pod kontrolu Armije BiH) i na obalama bistre Drine, to jest u bosanskom Podrinju gdje je HOS častno branio tu zemlju od agresora pod komandom hrvatskog velikana Alije Šiljka i njegovih ljudi.
Treći velikan sa slike je svima nama dobro znan, a njegovo ime je Stjepan Radić. Stjepan, hrvatski domoljub koji je zajedno sa ostalim zastupnicima iz HSS-a u beogradskoj skupštini izgubio život u kukavičkom atentatu kojeg je izveo velikosrb Puniša Račić, koji za svoj zločin nije ugledao pravednu kaznu na ovom svietu.
Kada je Stjepan Radić stigao 31. siečnja 1926. godine u Sarajevo, na zboru na kojem je bilo 8.000 ljudi - a bilo je najviše muslimana među njima - iztaknuo je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti naša veza s cielim islamskim svietom, da bez njih nema napredka u državi. Poslije zbora na banketu Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uviek bili pravi predstavnici Hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s Reisom Cauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosansko-hercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja skupštine tadašnje "Jugoslavije", što se može vidjeti i iz knjige profesora beogradskog fakulteta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po metodi imanentnoj Srbima.
Jugoslavensko-komunističke vlasti su kasnije skrivale informaciju da je dr. Ante Pavelić bio prisutan na toj skupštini i da je svjedočio kukavičkim ubojstvima Radića i ostalih zastupnika iz HSS-ove stranke. Ubojstvo hrvatskih domoljuba - to je bila kap koja je prelila čašu koja je već ionako bila prepuna krvi Hrvata, ta kap povela je dr. Pavelića da je otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi.
Stjepan Radić, niti njegov brat Antun nikada nisu napustili Starčevićev temeljni stav da su bosansko-hercegovački muslimani dio hrvatskog naroda i Bosna dio Hrvatske. Važno je utvrditi da ni Starčević ni Radić nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kano područje, nego da su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama, a jedinstvo u etničkom smislu podkrepljivali su poviestnim i državnopravnim argumentima. Starčević, dakle, nije "osvajao" Bosnu, nego je kano prvi, nakon dugog razdoblja nerazumijevanja između Hrvata obiju vjera prihvaćao hrvatske muslimane kano jednake, kano dio hrvatskog naroda.
Susret Stjepana Radića 1926. godine s mostarskim muslimanima u Hadžiomanovom stanu je opisao Vjekoslav Vrančić, u to vrieme član gradske sredbotvorbe HSS-a:
"Kad je predsjednik nakon večere stigao u njegovoj pratnji, velika odaja za primanje bila je dubkom puna uzvanika. Hadžioman je Radiću predstavio uzvanike jednog po jednog, među ostalim: Mustafu Čišića, Muharema Butuma, Muhameda Bekira Kalajdžića, Omera Balića, Ibrahim efendiju Ribicu, dr. Muhameda Riđanovića. Onda je Radića odveo u čelo odaje do minderluka, gdje je za njega bilo pripravljeno mjesto. Bez oklievanja, Radić se sageo, izuo cipele, sjeo na minderluk "ala turka", podvivši noge poda se. Odajom je prošao žamor. Onda su i ostali posjedali po šiljetima i jastucima, koji su bili poredani uza zidove odaje. Pitanja i odgovori, anekdote, pa i šale trajali su dugo u noć, dok su djevojke u dimijama, malo pognuta tiela, tiho kano sjene, na vrhu tri prsta lieve ruke, desnu u znak izkrenosti oslonjenu na srdce, raznosile fildžane mirisave kave, za čije se obilje starala hanuma Aiša Arpadžić, Dervina žena.''
Četvrti velikan je nama hrvatskim nacionalistima/domoljubima dobro poznat, a to jest Poglavnik dr. Ante Pavelić, domoljub koji je nakon velikosrbskog kukavičkog napada na Radića i ostale zastupnike iz HSS-ove stranke otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi.
Čovjek kojeg danas mnogi slavoserbi (Starčevićeva rieč za domaće izdajice) nazivaju anti-hrvatom, jerbo se je usudio povesti otvorenu borbu protiv neprijatelja hrvatskog naroda i obnoviti hrvatsku državu na poviestnoj granici i osigurati Hrvatima koliko-toliko miran život dok je trajala obnovljena država prije nego što ju je jugo-komunistički agresor srušio do temelja.
Kano veliki ratnik i domoljub, sliedio je pravašku ideju Otca Domovine dr. Ante Starčevića, a pogotovu ideju o muslimanima Bosne i Hercegovine za koje se je pokazalo da su se u ustaškoj vojsci hrabro borili za novo-obnovljenu hrvatsku državu u kojoj su bili ravnopravni sa braćom kršćanima.
Naš Poglavnik toliko je volio naše muslimane, da je vlastitoj unuci dao muslimansko ime - Ajša.
Valja napomenuti da su se ustaški borci vratili u 90-im godinama za vrieme 2. Domovinskog rata (1991. - 1995.) pod imenom "HOS - Hrvatske obrambene snage", a ta vojska se je borila za obnovu hrvatske države na poviestnoj granici, a ta granica se nalazi na bistroj obali Drine koja je oduviek razdvajala Srbe i Hrvate ter iztočnu i zapadnu kulturu.
U toj vojsci se je nalazilo 40% ljudi islamske vjeroizpoviedi koji su prihvatili Paraginu, Kraljevićevu i Paradžikovu ideju o obnovi hrvatske države na poviestnoj granici Drini, ali nažalost udbaško-komunistički izdajnici su ubili Kraljevića i Paradžika, Paragu čak zatvorili u zatvor, i uništili najbolje pravaše HSP-a i vitezove HOS-a zajedno sa tom vojskom, a onda je nastupio krvavi bratoubilački sukob o kojem sam već pisao gore.
I za kraj ove "priče" - mudžahedini i vehabizam nemaju nikakve veze sa islamom, a pogotovu sa europskim ne, i prema tome nema logike kad netko blati islam, a govori o zločinima bradonja koji se predstavljaju kano vehabije.
Ne možemo suditi jednoj Abrahamskoj religiji zbog pojedinih grupa koje siluju tu religiju. I kršćanska religija ima takvih lažnjaka puno - dobar primjer je Anders Behring Breivik, norveški luđak koji je pobio 77 i ranio 151 ljudi, i to čak iz reda svog vlastitog naroda, jerbo je vjerovao da su ljudi koje je pobio zagovarali multi-kulturalizam i arabske emigrante koji šire islam u Europi.
Eto, tu dolazi do ljudskog mozga koji ne shvaća religiju, kako kršćansku, tako i islamsku. Prvi temelj kršćanstva je ljubav prema bližnjem kako nas je učio Sin Božji Isus Krist, bližnjem kojem je Anders tako lako oduzeo život bez imalo milosti, bližnjem koji čak nije imao ni 18 godina. Ja razumiem i slažem se da je multi-kulturalizam zlo i da ti emigranti bez obzira na vjeroizpovied trebaju ostati u svojoj Domovini, a ne da izkorištavaju tuđu, ali takvo nasilje i krvoproliće nije nikakav način da se bori protiv zla (kano što je rekao Sin Božji Isus Krist - onaj tko se bori mačem, taj će i pasti pod mačem). Anders je zagovarao kršćansko čistu Europu i starokršćanske vitezove Templare, ali baš te stvari koje je on zagovarao nemaju veze sa time što je radio.
To je dobar primjer za kršćansku religiju, baš kano što je mudžahedin ili vehabija za islamsku religiju, pa prema tome, ako ćemo tako lako osuđivati islamsku religiju, onda možemo i kršćansku i sve ostale, a baš to je cilj Sotone, Antikrista i Lažnog Proroka.
Bog i Hrvati! Hrvati islamskog uljudbenog kruga
1. gardijska brigada "Tigrovi"
1. mehanizirana gardijska brigada "Tigrovi" bila je najelitnija i najbolje opremljena vojna jedinica Hrvatske vojske (HV). Istaknula se tijekom Domovinskog rata. Vojna baza i zapovjedništvo jedinice bilo je u Zagrebu.
Prvotno je oformljena 5. studenog 1990. u vojnoj bazi Rakitje. Bila je formirana od dobrovoljaca i dijelova Hrvatske policije (koja je bila oslonac za novu Hrvatsku vojsku). U početku, nedostatak opreme je značio da je jedinica bila potpuno Pješačka brigada, ali je ovo ubrzo ispravljeno i jedinica je postala Motorizirana Pješačka Brigada do rujna 1991, kada su veće vojne operacije počele.
Vojna služba :
Vukovar
Kada je rat počeo, Prva Brigada je bila upućena u Istočnu Slavoniju, koja je bila najteže napadnuta. Bitka za Vukovar, vitalna borba prve faze rata, je bilo gdje su elementi brigade prvi put doživjeli vatreno krštenje. Kako je grad bio pod teškim napadima od jakih tenkovskih i mehaniziranih snaga Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), ubrzo je bio opkoljen i pod opsadom. Dijelovi Prve Gardijske Brigade su ostali unutar grada. Grad će pasti, ali su neki od opkoljenih vojnika uspjeli izvesti proboj i pobjeći prije pada grada.
U jesen 1991. godine sastavi brigade koji su dotada bili razbacani po mnogim bojištima konačno se sastavlja na novljanskom ratištu na kojemu preuzima inicijativu te tijekom studenog i prosinca 1991. počinje s potiskivanjem neprijateljskih snaga i oslobađanjem dotada okupiranih područja zapadne Slavonije.
Kako je bitka za vojarne uglavnom završila tijkom kasnog rujna, i Hrvati su zarobili dosta teške opreme iz vojarni JNA, Prva Gardijska Brigada je bila opremljena sa tenkovima i oklopnim vozilimai prvi tenkovski bataljun bio je oformljen. Do kraja 1992, Brigada je bila preuređena u Prvu Mehaniziranu Gardijsku Brigadu.
1992-1994
Sredinom 1992, brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika, što je uspješno završeno i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine.
Dijelovi brigade bili su uključeni u Operaciju Maslenica tijekom 1993.
Tijekom 1994, Hrvatska je vojska bila uglavnom neaktivna i period je proveden u treningu i opremanju.
Završne operacije
Status i oprema brigade značili su da je ona uvijek korištena u najgorim borbama. Kada je Hrvatska vojska krenula iz defenzivne u ofenzivnu strategiju tijekom 1993, vojna doktrina je bila bazirana na varijacijiblitzkrieg strategije u kojoj slabije jedinice drže front, a Gardijske brigade - poput Tigrova - bi bili korišteni za probijanje obrane, zatim izolaciju i uništenje neprijateljskih formacija. Ova je taktika bila korištena sa velikim uspjehom tijekom 1995.
U svibnju 1995, za vrijeme Operacije Bljesak, Prva Gardijska Brigada je vodila jedan od dva glavna napadna pravca koji su razdijelili i uništili Srpske snage u Zapadnoj Slavoniji.
Brigada je sudjelovala u Operaciji "Ljeto '95" u Bosni i bila je instrumentalna u zauzimanju planinskog terena istočno od pobunjeničke Republike Srpske Krajine što će biti od vitalne važnosti za nadolazeću operaciju.
Za Operaciju Oluja, brigada je bila postavljena na zapadni sektor (sjeverno od Gospića) i bila je glavni udarni element odgovoran da dosegne granicu sa Bosnom i Hercegovinom na toj liniji. Brigada je oslobodilaPlitvice (gdje je pala prva žrtva rata 1991 u Krvavom Uskrsu na Plitvicama) i dosegla je granicu, spojivši se sa elementima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) - jedan od ciljeva operacije bila je i deblokadaBihaćkog džepa gdje je bio opkoljen Peti Korpus ABiH. Nakon dosega granice, brigada je - zajedno sa snagama BiH - nastavila napredovati prema sjeveru.
Nakon Oluje, Hrvatske i Bosanske snage su bile u općoj protuofenzivi i Prva Gardijska Brigada je bila jedna od jedinica poslanih u Bosnu za tu svrhu, gdje je uspješno sudjelovala u oslobađanju zapadne Bosne, okupirane od pobunjenih Srba još od 1992. Kombinacija uspješne protuofenzive i NATO bombardiranja (Operacija Namjerna sila) je prisilila Srbe da pristanu na mirovne pregovore.
