Jovan Sredojević Legenda Dubrovnika !

Zastavnik JNA, Srbin Jovan Sredojević, spasio je mnoge Hrvate. Treba li dobiti hrvatsko odličje? Mnogi kažu 'sramota je što već nije'! Mnogi Dubrovčani pamte Jovu koji je želio iz JNA otići u HV s kojom je, pak, dogovorio da će ostati i hrvatskoj strani odavati položaje srpske vojske i njihove planove. JNA ga je nakon godinu dana otkrila i likvidirala.Osim samih Dubrovčana, malo tko zna za Jovana Sredojevića, čiju životnu priču može nadmašiti malo koji filmski scenarij. Zamršena priča o njegovoj žrtvi za Dubrovnik koji je neizmjerno volio, poput klupka se počela odmotavati zahvaljujući inicijativi Udruge pravnika Vukovara 1991. koja je Povjerenstvu za odličja i priznanja pri Uredu predsjednika RH podnijela zahtjev da se Jovana posmrtno odlikuje. Posmrtno, da... Jer su ga pripadnici JNA ubili u zaseoku Banići pokraj Slanog 24. ožujka 1992. godine, nakon što su otkrili da je obavljao obavještajne zadatke za Hrvatsku vojsku. Jovan Sredojević jedan je od hrvatskih velikana za koje ne znamo, a zahvaljujući kojem uživamo u blagodatima slobodne Hrvatske.Dao život za Hrvatsku u okupatorskoj uniformi. Do javnosti je ipak došao glas njegovog sina Nenada koji godinama traži da njegov otac dobije braniteljski status. Međutim, u tome nije uspio jer prema hrvatskim zakonima, čovjeku koji je poginuo u uniformi neprijateljske vojske ne može biti dodijeljen status branitelja. Zašto je Nenad Sredojević tražio status branitelja za svog oca koji je poginuo kao zastavnik u neprijateljskoj uniformi JNA i zašto se pojavila inicijativa o odlikovanju pokojnog Jovana, za medije je objasnio njegov sin:- Ne što je bio moj otac, on je bio iznimno dobar čovjek. Nikada nije pravio razlike ljudi u tome koje su vjere i nacije, bilo mu je važno kakvi su ljudi. Imao je prijatelja i muslimana, i Srba, i Hrvata. Tako je i nas odgojio. Znam da mu je bilo strašno teško što je bio u vojsci JNA. Nije podržavao to što su oni činili. Obožavao je Dubrovnik i obožavao je ovdje živjeti. Htio je izgraditi kuću za nas na Šipanu. Nije bilo te uniforme koja bi njega natjerala da naudi ljudima s kojima je godinama živio - prisjetio se Nenad svog oca koji je zbog ljubavi prema Dubrovniku i svojim sugrađanima odmah na početku rata htio je prebjeći na hrvatsku stranu, ali je u dogovoru s hrvatskim zapovjednicima ostao u neprijateljskom taboru.Jovan Sredojević ne samo da je davao važne informacije, nego je obavljao i druge bitne zadaće. Hrvatima, Slovencima i Albancima pomagao je da pobjegnu iz JNA u Trebinju gdje je službovao , s otočanima je izvlačio vojnike iz mljetske vojarne, mještanima je dijelio hranu iz vojnih skladišta i prenosio poruke, a na Šipanu je onesposobio radar da ga JNA ne bi koristila.Sredojevića se sa sjetom prisjeća i zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović:- Do Jove smo došli preko službe SIS-a. On je sav ozaren prihvatio suradnju s nama. Njegovi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći i slično – kazao je Marinović i opisao posljednje Jovanovo izviješće:Likvidacija Jovana Sredojevića- Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku: “Gotovo je, opasno je, prijeđi k nama.” Usmeno je odgovorio: “Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću.” To je bilo njegovo zadnje izvješće – pamti zapovijednik Dubrovnika koji je također oduševljen idejom odlikovanja Jovana Sredojevića.Nakon godinu i pol suradnje sa Hrvatskom vojskom, JNA ga je otkrila i likvidirala. Tome je svjedočila Kata Sibinjan na čijem je pragu Jovan ubijen:"Toga dana, nakon što je kampanjolom dovezao hranu za selo, navratio je kod nas. Došao je k nama na ručak, pekla sam ribu, jer smo večer prije bacili mrežu. Poslije ručka je rekao: 'Malo bih prilego na kauč, nisam spavao po noći.' Jovo je pokraj sebe imao telefon, pušku, a pištolj je stavio pod jastuk, sve je imao uza se. Počela je padati kišica i ja sam otišla gore na kat. Kad li, netko kuca na vrata. On je skočio na noge i otvorio. Sišla sam. Vidjela sam Jovu kako s puškom u ruci stoji na vratima. Pred vratima je bio vojnik koji je otvorio vrata. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao vidjeti, pucao je u njega iz puške, čuo se rafal. Još jedan je bio s njima. Bili su poslani. Sve je to bilo uvježbano, znali su kako će. Ubili su ga na našem kućnom pragu", kazuje Kata Sibinjan.Tijelo Jovana Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali.

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu!

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu: Evo koja imena i prezimena je trebalo istrijebiti Ivan Marić (23) [r.1968, ubijen 1991.] Na poimeničnom popisu od 16.018 ubijenih u Domovinskom ratu ne postoji osoba tog imena i prezimena, a da je rođen baš 1968. (postoje dva starija Ivana Marića). Međutim, Ivan je najčešće ubijano ime u Domovinskom ratu, a prezime Marić je najčešće prezime na popisu ubijenih u Domovinskom ratu. Što se tiče broja 23 u zagradi, ubijeno je najviše 23-godišnjaka. Eto, to je Ivan Marić (23) kao simbol svih 16.018 s popisa ubijenih u Domovinskom ratu. Ne kažem "poginuli" ili "stradali" jer to zvuči previše slučajno, višom silom i bez namjere. Kao da se govori o prometnoj nesreći ili stradanju od udara groma. Ovih 16.018 ubijenih su usmrćeni itekako s namjerom - da bi što manje Ivana bilo na prostoru od Vukovara do Dubrovnika i Savudrijske vale. Ubijeno je ukupno 798 Ivana - punih 10 autobusa Ivana. Samo da podsjetim, svi ti Ivani nisu ubijeni dok su osvajali Požarevac. Zamislite školu sa 22 razreda – toliko je ubijeno 23-godišnjaka (679). Na svakom metku i svakoj granati su bile oznake kalibra na ćirilici, pa je ovih 16.018 ljudi doslovno ubila ćirilica. I onda se ova odnarođena vlast čudi zašto se Hrvatima ne sviđa ćirilica! A kako se uopće zna da je vlast odnarođena? Zato što, osim mogućih izuzetaka, nitko iz vlasti nije poznavao nikoga s ovog popisa. Oni nemaju nikakve veze s ovim narodom: ili oni vladaju pogrešnim narodom (pa to žele ispraviti preodgojem), ili narod ima pogrešnu vlast. Zanimljivo je potražiti neka poznata prezimena. Na popisu ubijenih je 7 Milanovića. Najmlađi (r.1973) je 7 godina mlađi od premijera (a koji je, kako znamo bio premlad da brani domovinu). Isto toliko je ubijeno i Josipovića. Pusića nema nijednog na ovom popisu. Zato se ministrica balkanluka može veselo ljubiti sa svakim četnikom pod uvjetom da nije osobno ubio više od 10-15 hrvatskih baba za vrijeme rata. To je gornja granica koju dozvoljavaju predsjednik lijepe naše ubijene i ministrica balkanskih poslova. Nema niti jednog Linića među ubijenima, ali zato mu je 182 imenjaka Slavko ubijeno. Od ostalih ministara čak je 38 Matića na popisu, dok nema ni jednog Miljenića, Hajdaša, Mraka, Zlatara, Jakovine, Bauka ni Mrsića. Imena koja je trebalo iskorijeniti Nakon Ivana (798), Josip je drugo ime po brojnosti ubijenih (597). Ivica je ubijeno 517 ("samo" 6 i po autobusa). Četvrto ime je Željko (494). Slijedi Marko (376) i Stjepan (313). Da li je 1991-95. bilo opasnije zvati se Ante ili Anto ? Odgovor: Za cijeli jedan autobus je bilo više ubijenih s imenom Anto (290) nego Ante (202). Više od po 200 ubijenih imena je još: Ivo (268), Mato (235), Franjo (231), Zoran (225). Od ženskih imena 20 je Ana i 19 Marija. Prezimena koja su trebala nestati Najviše ubijenih je nosilo prezime Marić (86). Približno Marićima je ubijeno i Markovića (82). Zatim slijede loze Grgić i Kovačević (po 74), te Jurić (73). Šimića je ubijeno 66, Babića 63, Lucića 61 (koliko i Vidovića), Bošnjaka 57, Kneževića 56, Tomića , Blaževića i Božića po 51, a Jukića i Pavlovića po 50. Samo da podsjetim, nisu ubijeni dok su nastojali zauzeti Leskovac. Koliko su godina imali kad su ubijeni? Najviše je ubijano 23-godišnjaka (679), zatim 24-godišnjaka (665) i 25-godišnjaka (633). Mlađih od 30 godina je ubijeno 6741. Kako da si čovjek dočara ovu brojku? Treba zamisliti kolonu od 84 puna autobusa mladića da bi se pojmili direktni demografski gubici - ubijeni mladići koji većinom nisu stigli imati djecu. I onda se Zmaj Željko Jovanović čudi zašto su Hrvati netolerantni za Zdravopedofilski odgoj i "Igre s guzom" koje nemaju u planu podizanje potomstva. Odnarođenoj vlasti taj demografski gubitak ne predstavlja problem jer bi za toliko bilo danas više nezaposlenih na burzi. Onih koji su tada bili u 30-tim godinama je ubijeno 4570. To je 57 autobusa osoba u naponu životne snage (što je puno manje od 84 autobusa mladića). Onih u 40-tim godinama je ubijeno 1985, što nije "niti" puna 25 autobusa. Ljudi u 50-tim godinama je ubijeno 1033. Za preko tisuću se ne zna kada su ubijeni ni koliko su bili stari (1076). Generacijo moja Svi vi, kada ćete slaviti godišnjicu mature, sjetite se: da je ubijeno 23 razreda ljudi iz generacije 1968 (703). Približno toliko i generacije 1970 (697). Generacije 1971 i 1967 ravnopravno po 22 razreda, 1966. godište 21 razred. Po 20 razreda je ubijeno svake od četri generacije (1969,1965,1963,1964). Nema dokaza da je i jedan razred napadao Paraćin. Polovica svih je ubijena 1991. i 1992. Tih 8.000 su zapravo ubili (1) Ivica Račan s vrhom zločinačke organizacije SKH kada je predao oružje Teritorijalne obrane, te (2) Budimir Lončar, koji je po Hodge James Gow-u "molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo na uvoz oružja". Lončar je kasnije postao Mesićev (3) vanjskopolitički savjetnik. Koliko kandidata za veleizdaju u samo jednom pasusu! Iako je neki zlikovac rekao "Neka institucije rade svoj posao", popis ubijenih (branitelji+civili) se ne može naći na stranicama niti jednog ministarstva ili institucije. Institucije ne rade svoj posao, ali primaju plaću. Takav popis ne zanima niti povjesničare oko Tvrtka Jakovine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Ovih 16.018 imena je spojeno iz dva popisa: jedan je s kenotafa crkve Sv.Mati Slobode (http://svetamatislobode.hr/sites/default/files/_sms_/Virtualni_popis_palih_branitelja.pdf ), a drugi je popis vlč. Franje Jurčevića ("Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje") http://www.kastav-crkva.org/hr_zrtve_n.html . Posebno je dojmljiv popis vlč.Jurčevića. Iz njega se može iščitati kako su nas komšije zadužile: ...odveli ga 1994. i gubi mu se trag ...zarobljen 1993, mučen i ubijen 1994 ...preminuo od posljedica mučenja 1993 ...masakriran u siječnju 1992 ...nestala nakon okupacije 1991 ...r. 1908, spaljen u svojoj kući 1991 ...ubijen 1991, mrtav ležao u vrtu nepokopan ...obješen 1993. ...ubijena 1991. u svojoj kući ...viđen krajem 1991. u srpskom logoru St. Gradiška, mučen i ubijen ...odveden u Knin gdje je podlegao mučenju 1992 ...ubijen iz tenka 1991 ...r. 1903., ubijen u svom dvorištu 1991 ...ubijena 1991., masakrirana ...podlegao batinama 1993 ...grob nepoznat ...zadavljena i bačena u bunar 1991 Radi se o neslužbenom i djelomičnom popisu kojem nedostaje puno imena. Navodno je ubijenih civila 6.605, a branitelja 12.213. U ovom popisu je tek nekoliko djece od navodno ukupno 402. Naći ćete sve ubijene sinove Kate Šoljić. Naći ćete Blaga Zadru i Tomljanovića-Gavrana. Od 65 ubijenih stranih dragovoljaca naći ćete nekoliko, među njima našeg Francuza s Ovčare, Jean-Michel Nicoliera koji je dao najbolji opis što nam se dogodilo: "Klaonica, klaonica, klaonica...". - See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Hrvatski-branitelji/Metci-s-oznakom-cirilice-ubili-su-16.018-Hrvata-u-Domovinskom-ratu-Evo-koja-imena-i-prezimena-je-trebalo-istrijebiti#sthash.QiSnZMA1.dpuf

Zašto smo zaboravili heroje Nevesinja?

Prva, druga „Mitrovdanska ofanziva“, spartanska hrabrost, neispričana epska pobjeda, orden Nemanjića i stotine palih na braniku otadžbine; sve je to nevesinjska brigada koja je (uz nesebičnu pomoć ostatka Hercegovine) sačuvala krševite obronke RS i njene stanovnike od istrijebljenja, a da pri tom u njenim redovima čak ni (ne)pristrasni međunarodni tribunal nije pronašao potencijalnog ratnog zločinca.

Prošla su vremena prkosa i ponosa, nevesinjski borci kao i svi iz Republike Srpske nalaze se u nezavidnom položaju; demobilisani, nezaposleni sa trajnim posljedicama rata postali su tragičan suvenir krvave epopeje devedesetih; ostali su zaboravljeni od ideala za koji su se borili. Više stotina poginulih, hiljade onih koji su dijelove svoga tijela rasuli na krvavoj „međuplemenskoj“ liniji i desetine hiljada onih koji su prebrzo odrasli za svoj ideal nisu dobili socijalni mir ni prosperitet; nisu dobili ni spomenik koji bi nove naraštaje sjećao na njihovu borbu za opstanak na ognjištima. Skoro dvadeset godina nakon završetka rata Nevesinje i dalje nema centralno spomen obilježje koje bi služilo kao simbol istrajnosti i nepokolebljive borbe. Osim spomen sobe i „zadužbinarske crkve“ u kojoj su ispisana imena nastradalih u minulom Odbrambeno otadžbinskom ratu, vlastodršci u opštini Nevesinje već decenijama nisu u stanju da se pomjere od idejnog projekta spomenika, koji zaturen u fasciklama (sa stotinama drugih megalomanskih proekata „za pranje para“) skuplja prašinu i čeka bolje dane. Nekad i sad Poštovali ili ne poštovali istoriju, ona je nemilosrdna, nju pišu pobjednici i oni u njoj ostavljaju simbole svoje pobjede. Možemo svi da ih dijelimo na Partizane i Četnike, na prave i krive, falsifikatore i prave istorijske ličnosti, ali jedna činjenica je jasna. Koliko god naš fokus bio zamagljen za ili protiv, oni koji su izašli kao pobjednici u Drugom svijetskom ratu makar su se vizuelno odužili svojim borcima. Desetine spomenika, spomen groblje i još mnogo sadržaja posijano je po Nevesinju kao vječni dokaz njihove borbe. Oni su bili svijesni šta je istorija, znali su kako njen vid slabi sa vremenom i zato su joj u koru urezali tragove koje ne može da proguta sjećanje generacija. Znali su to i mnogi prije njih, znali su veliki faraoni koji su gradili piramide i njima vječno ispisivali svoje postojanje u pustinjskom pijesku; znali su to i pjesnici koji su skovali stihove koji krase spomenik u dvorištu nevesinjskog sabornog hrama „blago grobu što u tami sjaji, jer svijeću mu pale naraštaji“. Da, znali su, svi osim nevesinjske vlasti koja zaboravlja ispisati svoj fragment istorije, fragment koji polako postaje dio prohujalog vihora bez naraštaja koji će da upale svijeću u znak sjećanja. Zar se tako lako odričemo prava na pisanje vlastite istorije, velike pobjede; živi smo, tu smo, pobjedili smo. Zašto da zbog post-ratnog, opšte-lopovskog sindroma novopečenih vladara buduće generacije budu uskraćene za simbole koji dokazuju borbu njihovih predaka. Zar oni koji su položili sve (osim oružja) ne zaslužuju makar sjećanje, zar im se pored oduzetog dostojanstva mora oduzeti i čast koju su stekli. Zar mito, korupcija i svi drugi lopovski hirovi kojima se bavite dvadeset godina ne mogu da se stave po strani i pričekaju trenutak, sitni trenutak koji je dovoljan da se sakupe sredstva za famozni spomenik? Lokacija i idejni nacrt postoje. MITROVDAN U NEVESINjU 1992. U sjenci pokraj Blagoja zaustavio se časovnik stari. Počivaju u miru djeca moja. Nevesinje krvari. Nadire dušman sve jače – prijeti kama. Ponovo Srbin brani vrtače – zinula jama. Lipu sasiječe granata – lipe cvjetaju u junu. Dijete brani brata – nije stasalo za bunu. I starci se bore. Idu prečice da stignu prije. Kolibe gore. Sirene bolno zavijaju. Kiša lije. Gori sve. A grad raste. Junak do junaka – slobodi kliču. Jesen. Otišle laste. Grobovi niču. Nad kolijevkom majka bdije. Ruke steže. Djevojka u njedra bombu krije. Opasač veže. Dječaci lopate drže. Prevareni. Oni bi puške. U polju konjic rže. Poželio uzde i ruke muške. Devet brigada protiv jedne srpske krenulo ispod brezja. Krvave kame i ruke mrske ostadoše u kamenjaru Podveležja. Oluja minu. Propade ofanziva. Nevesinje prkosno stoji. Umjesto ljudi ja vidim diva. Takvi su sinovi moji. Odbranili grad i mnogi pali. Mitrovdan svi pamte. Umirali i znali: kad svijeće gore – srca plamte. Vladimir Nastić Kad sledeći put poželite da skupljate političke poene za vrijeme proslava i parastosa sjetite se ovih stihova i svega što su oni dali za vas. Sjetite se da im dugujete i život i vlast, uzvratite im, makar simbolično!